Rod avetnjaka, Slađana Bukovac

Čitanje  Roda avetnjaka, Slađane Bukovac  činilo mi se kao ronjenje na dah. Mučno. Ovo je sabiranje misli, nije nikakva procjena knjige jer da bih ju procijenila kao dobru ili lošu ili dobru s lošim elementima pa obrnuto, morala bih biti objektivna. Poput kritičara koji se osvrnuo na nenalaženje rješenja problema ptsp-ovaca u romanu. Smiješno mi je to pomalo. Ono što ne može rješiti jedna država i niz institucija trebala bi makar "književno rješiti" jedna spisateljica jer je eto realno opisala stanje u kojem se naše društvo nalazi. Neko fantastično rješenje koje bi saželo bit problema tog poremećaja i pojedinaca koji ga nose te društva koje nije sposobno izaći s tim činjenicama na kraj u ono vrijeme kad se ne pretvara da sve to ne postoji ili da ga se ne tiče. Možda jednom dočekamo i takvu knjigu, tko zna.  Ono što je mene zainteresiralo i držalo da ronim kroz sve te podvodne tunele uz osjećaj mučnine jest hladna klinički opisana realnost u kojoj svi više manje plivamo, neki iznad , neki ispod kanalizacije. Već na prvim stranicama stječe se uvid u atmosferu knjige koja je sumorna i teška; svakom tko je jednom zakoračio u bolničke čekaonice i upoznao se malo sa sistemom liječenja nije teško čitajući početi stvarati slike. Možda zato nisam osjetila taj nedostatak opisa bolnice koji je spočitnut autorici. Vidjela sam taj prostor kroz Pavela, depresivnog slabića , psihijatra i njegove pacijente koji su u svojoj običnosti bizarni, bizarni kao ponedjeljak ujutro nezaposlenom čovjeku. Nisu bizarni na neki ekstravagantan način kako se možda pokušava sugerirati uvodeći transeksualne likove i egzotičnog diplomata kojeg susrećemo na početku romana putem opisa njegove supruge. Samo u tom dijelu se nakratko čitatelj odmiče od prosječne građanske svakodnevice ulazeći u svijet imućnih kao da su za njih rezervirane komforne ugodne čekaonice privatnih ordinacija i blagoglagoljivi psihijatri prijaznih lica , no eto, supruga dotičnog je baš izabrala državnog psihijatra , što naravno u romanu služi da pokaže da je bijeda svugdje jednaka. Bolest je ružna, bijedna, sumorna.  Kad boluje pojedinac svi oko njega poprime tu sumornost, čak i ako nisu bog zna kako emotivno povezani, ta trulost se širi poput plina, ostavlja tragove na tuđim dušama. Razboli se skupina, društvo potom, a kad je društvo bolesno, pojedinac ne može iznaći rješenje. Teoretski samo. Ponekad samo. U romanu je na prvi pogled čudno što nema jednog značajnog lika, karakternog, iako se svi na prvi pogled pričinjaju čudnima i slojevitima, no na duže čitanje se otkriva da nije tako. Možda jer smo u ovom bolesnom društvu zaista svi jednaki, poslijeratna nesreća nas je sravnila u nepodnošljivo "bratstvo i jedinstvo" i patimo od kolektivnog i pojedinačnog gubitka karaktera. Nema snažnih aktera u društvu, čemu ih onda izmišljati u romanu kojemu je cilj ocrtati to isto društvo što realnije? Čitajući roman , letjele su mi slike čekaonica, uz male izlete do soba, "kuće za smrt" u kojem umire majka glavnog lika i umire onako kako umire većina naših sugrađana, u posvemašnjoj rezignaciji okoline, tek ponekoj angažiranosti oko atmosfere u kojoj će skončat da se ne primijeti nedostatak nužnih emocija. Nije da Pavel ne tuguje za majkom, kao npr. Mersault u Strancu, uostalom u Strancu je ta smrt ipak došla do izražaja strašnim podcrtavanjem kako junak ne tuguje za majkom, dok je ovdje to jedna obična sporedna smrt, čitatelj ga neće optužiti za nedostatak osjećaja, neće ni primijetiti možda taj detalj, obična mala hrvatska smrt, jedna od stotine svakodnevnih u situaciji u kojoj nema vremena, snage ni volje stati pa dopustiti dramatski trenutak, uopće trenutak da ta smrt dobije na važnosti, ne, zakopaš čovjeka i mrziš činjenicu da sutra moraš na posao i da nemaš za cigarete.  Živimo u tim čekaonicama. Bijednim, hladnim, prljavih zidova, gledamo se sa čudenjem i gađenjem, upiremo prstom u onog kojem je gore i zahvaljujemo Bogu da to nismo ovoga puta mi. Nema mistike u svim tim dijagnozama, svi oni američki opisi bipolarnih, šizofrenih, podvojenih, let od zvijezda u blato, utješne ordinacije s roza rupčićima, psihoterapija , ta čudotvorna psihoterapija koja sve otklanja, poput kakvog proizvoda iz tv prodaje, instant zdravlje kao mali poklončić u dnu plavog kauča, već samo osjećaj posvemašnjeg besmisla i tupo čekanje i ponavljanje radnji uz svijest da jedan te isti pokret neće otvoriti nikakva vrata ako njime upiremo u zid. Svakih petnaestak minuta izmjena pacijenata, odlaze s receptima i znaju da će se vraćati cijelog života, ako spadaju u hrvatski prosjek, da se ništa neće promijeniti u svoj toj mašineriji u kojoj društvo hropće na umoru, a pojedinci tu i tamo pokušavaju izlaz naći u snovima. Uglavnom su ti snovi i ideali takve prirode da još dublje čovjeka zakopaju u bolest. PTSP-ovci su barem ljudi koji su imali ideale, dobro, neki od njih, a poslije sloma ideala moraju se naučiti "normalno" živjeti jer nisu ni heroji niti imaju što od tih šupljih priča nego nesretni ljudi koji su nažalost rođeni u državi gdje se svako toliko mora izmisliti novi rat da se zaboravi na nepodnošljivost života u miru, mora se naći razlog za loš usud. Taj se razlog pak nikad nije tražio u kolektivnoj (ne)svijesti naroda. Da jest, možda ne bi očekivali od pisaca da nam ponude rješenja. Ljudi pate od deluzija na ovim prostorima i to nijedan psihijatar ne može izlječiti, jer i on je sazdan od takvog materijala, i on je na brodu koji tone, samo on ne tone iz dostojanstva već iz slabosti i beskičmenjaštva. Da bi se našlo rješenje svih naših problema morala bi se pronaći pokoja kralježnica, no ni u romanu koji je vjerna preslika društva i zato mu i tražimo manjkavosti jer ne možemo povjerovati da možda ne postoji rješenje, barem ne koje bi nas zadovoljilo, a ni u društvu nema takve. Iz svakog lika, svake rečenice vrišti amputacija karaktera. Tipičan hrvatski sindrom. Zaista preambiciozni zalogaj za spisateljicu. Kao i prosječnog čitatelja. Kao i za sve nas.