„Kad padne mrak“, Harukija Murakamija knjiga je koja čitatelja vodi u svijet noćnih susreta, susreta s gradom, neznancima, ali prvenstveno susreta sa sobom kao i bijega od istog. Mari i Eri , glavne junakinje romana, dvije su sestre u čije smo svjetove pozvani na specifičan voajersko istraživački način, poglavito u slučaju ljepotice Eri koja 7 sati romana provodi spavajući, gledana s točke promatrača koja dobiva oblik subjekta i naš voajerizam čini sablasno stvarnim. Dojam kojeg sam stekla najbliži je uživljenosti u japanski horor film, s psihoanalitičkim touchem. Mari promatramo kao jednu od nas, ona je stvarnija, budnija, ona je bijeg, traženje izlaza, lutanje, protagonistica naših besanih noći u kojima razmatramo sebe. Murakami je u ovom romanu dosegao vrhunac psihološke razrade likova. U samo sedam sati možemo odustati od života. Možda i ranije? Eri je jedne večeri rekla roditeljima da ide malo prileći i nije se probudila naredna dva mjeseca, saznajemo od njezine sestre. Mari je pobjegla od sestrinog sna, otvorila knjigu usred nekog restorana u prilično nesigurnoj četvrti i zadubila se u nju ne primjećujući ili samo ne doživljavajući okolinu. Bijeg od bijega je bijeg i od sebe? Sestre se ne poznaju dobro, one su živjele paralelne živote i izgubile se svaka u svom pravcu, a tek kad jedna odustane od budnosti, druga budnošću bježi od njihovog zapuštenog odnosa i sestrine boli, a kasnije uspavljivanje , zalog svoje predaje, kad Mari liježe kraj Eri ujutro, možda nikad neće biti dovoljno. Postoje možda trenuci u kojima zauvijek odemo. Kako od sebe, tako i od drugih. Postoji i sjećanje, kao slamka spasa, razlog da zanemarimo godine razdvojenosti i besmisla i uzvratimo davno zaboravljen trenutak spojenosti. Eri je jednom zagrlila Mari u zaglavljenom liftu: " bio je to, kako da kažem?... jedini trenutak u životu kad sam se potpuno uspjela približiti Eri...jedini trenutak kad su nam se srca spojila u jedno; kad nas ništa više nije razdvajalo. Zajedništvo koje sam osjetila u mraku lifta, ta snažna veza između naših srca, nikad se više nije ponovilo. Ne znam što se dogodilo, ali nikad se više nismo uspjele vratiti tamo odakle smo krenule. " Vrati li Mari taj izgubljeni pravac možda sestra stekne volju za životom? Može li uistinu vratiti taj pravac i kojim su to pravcem krenule. Gdje? Taj pravac je ljubav. Ona može na tren smaknuti vremenske okvire i stisnuti biće u kontinuum u kojem ne postoje objektivni razlozi ( a možda nikad i nisu) za strah i udaljenost. Taj kontinuum nam se nikad ne čini stvarnim. Čudo ljubavi obično je tek anegdota koju prepričavamo sa sjetom, ali možda dovoljna da nekom uzvratimo esencijom tog istog čuda i pokrenemo ga ma u kojem pravcu otišao. Mari je bježala od sestrine predaje, protivila se istom tvrdoglavom budnošću kojom je ova spavala i postala konačno predmet i same točke promatrača , koja je stvarnija od te ljepotice i njezinog lutkastog života u kojem su je dijelili mnogi zidovi , nepropusni za druge ljude, nepropusni za nju samu. Eri je spavala tako dugo da se slika njezine sobe počela projicirat na ugašenom televizoru, a nešto kasnije na tom se televizoru nalazila neka druga prostorija, puna vlage, starih zidova sa stolicom u sredini gdje je sjedio čovjek i promatrao Eri kako spava. Uskoro je nestala iz sobe, našla se u prostoriji u televizoru skupa s krevetom, a čovjek je nestao. Eri se probudila. Eri je spavala tako čvrsto da je uspjela jedan zid učiniti propusnim, zid beznađa, zid iza kojeg postoji jednako beznadna prostorija u kojoj nema ni prozora ni vrata ni znakova života osim vlage na zidovima i jedne olovke. Ista takva olovka nalazi se u uredu jednog lika iz romana koji je prebio i opljačkao prostitutku, obiteljskog čovjeka, biznismena, zarobljenog u jednako beživotnoj prostoriji. Svom životu. Eri je lako mogla biti i predmet tog čovjeka. I njegove situacije. Vrativši se u svoj krevet, ne znamo da li je dala sebi šansu, ili je to stravično iskustvo probuđenosti u beznadnoj prostoriji samo dio sna i njezinog života. Koliko se puta samo našla u takvoj "prostoriji"? Da li je njezin život ta prostorija? Ne znamo. Nikad nećemo saznati. Znamo da je Mari odrekla se bijega pred jutro i legla uz sestru, uzvraćajući joj tako taj davni trenutak povezanosti. Nije nužno da je Eri osjeti. Možda nikad neće. To je posve irelevantno. Neki se nikad ne probude. Kad padne mrak to ne dolazi do izražaja.
 
 
" Stvar je u meni. Ja sam njegovo ludilo.  Godinama je tražio nešto u što će smjestiti svoje ludilo. I pronašao je mene. "


Jedna od možda najsimptomatičnijih rečenica u Fowlesovom "Kolekcionaru" jest upravo ta, koja glasom žrtve progovara orazlogu zbog kojeg je običan čovjek iz susjedstva postao psihopat i otmičar. Frederick, kolekcionar rijetkih vrsta leptira svoj sakupljački zanos proširuje na ljudsku vrstu, odabirući jedan umjetnički primjerak mlade dvadesetogodišnje studentice Mirande za svoju "kućnu zbirku". Činovnik nakon dobitka na kladionici i osamostaljenja od stroge tetke i invalidne sestrične skuje plan kako će djevojku oteti i prisiliti na zajednički život vjerujući kako će se dotična jedino na taj način zaljubiti u njega, s obzirom na njihove klasne razlike. Cijeli plan je u početku samo "pretvaranje" kako sam govori, međutim djela koja poduzima , kupnja stare seoske kuće izvan Londona i opremanje podruma dovode na koncu do otmice i u preostalih 270-tak stranica pratimo napetu psihološku borbu iz obje perspektive pričane u prvom licu.  


Kako nastaju psihopati? Događa li nam se pred očima nešto čega često nismo svjesni, ili proces uistinu može početi na svjesnoj razini za dotičnog i za naknadne svjedoke tek kad stekne hrabrost za poduzimanje zvjerstva? Otklanjajući sve moralne dvojbe putem, provodi proces koji se godinama nije imao gdje kanalizirati, u djelo. Uzima "ono što mu pripada" jer to je zajednički faktor svim psihopatima; oni vjeruju da im društvo i pojedinci duguju, ako su i svjesni pogrešnosti svojih postupaka krivica je isključivo na tom društvu i pojedincima, a njihove namjere plemenite i čiste. Možda je najbolje citirati protagonista romana, nakon otmice: "Moram samo reći da sam te večeri bio vrlo sretan, kao što sam već spomenuo , kao da sam napravio nešto hrabro, recimo da sam se popeo na Mount Everest ili izveo nešto na neprijateljskom teritoriju. Osjećao sam se sretnim i zato što su mi namjere bile najbolje. To je nešto što nikad nije razumjela." 


Njegov je profil odmah iskristaliziran u tih par rečenica i unatoč znatiželji da saznamo sve skrivene misli jednog monstruma, od njegovih misli puno je zanimljivije psihološko seciranje dotičnog od strane žrtve koja uopće nije tipična žrtva i zapravo vlada njime na neki način, pokušavajući preživjeti. Barem se tako naizgled čini, to i ona ponekad misli dok u jednom trenutku u dnevniku kojim krati dane u podrumu ne izjavi sljedeće "On me tjera da se mijenjam, tjera me da plešem oko njega, da ga zbunjujem, zaslijepim, zapanjim. Tako je spor, tako bez imaginacije, tako bez života. Kao cinkova bijela. Vidim da vlada mnome nekom vrstom tiranije. Tjera me da budem promjenjiva, da djelujem. Da se pokazujem. Odvratna tiranija slabića."  Slabićem ne umije ništa više vladati doli dominatnom vrstom tiranina. Zvjerstvo tu dolazi u opasnijem obliku. Međutim, kasniji pokušaji da imalo opravda otmičara, upadajući u zamku sažaljenja, su prilično jalovi jer žrtva također shvaća da on ne potiskuje nikakvu posebnu traumu niti posjeduje naročitu dubinu, "toliko je običan da je zapravo neobičan", konstantira i zaključuje da nema što potiskivati. "On je ružnoća", kaže u jednom trenu.  




Miranda je djevojka u koju se lako zaljubiti, izrazito vedra, nadarena, senzibilna, lijepa, umjetnica u svakom smislu i ljubiteljica života, dok njega samog opisuje kao antiumjetnika, čovjeka koji uopće nema vlastito mišljenje, kolekcionara koji sve umrtvljuje, staromodnog malograđanskog nesretnika koji nastoji biti okružen samo finoćom i svime što predstavlja ideal u kojeg se zaljubio, ne podnoseći pritom njezinu životnost; ona to primjećuje preciznom usporedbom s mrtvim leptirima zakačenim na iglu koje on skuplja: "Ja sam jedan u nizu primjeraka. Moram biti mrtva, pribodena, uvijek ista, uvijek prekrasna. On zna da je dio moje ljepote to što sam živa, ali on želi mrtvu mene. Da to što sam živa i što se mijenjam i što imam vlastiti um i što prolazim kroz različita raspoloženja i sve to, postaje neprilika". Njezinu umjetnost , izrazito neobrazovan i nezainteresiran, ali s bogatom knjižnicom kupljenom samo da njoj ugodi, shvaća na način da je "muzikalna" kad uživa u Mozartu, ili njezinim riječima "Za njega sam ja samo dijete koje se zabavlja".  Izrazito jakog karaktera Miranda u rijetkim trenucima upada u sindrom žrtve , povremeno ga sažaljeva, međutim cijelo je vrijeme svjesna da je iznad njega, o tome piše, shvaća svoju posebnost suočena s mrtvilom i običnošću koja je razara, ali ne osakaćuje njezin duh. Taj duh u dnevniku dolazi do izražaja opisima njezinog života prije tamnice, silnoj kreativnoj snazi i ljubavi prema slikaru o kojem mašta , i uz faze očaja redaju se faze želje za životom, preživljavanjem, stvaralaštvom, ona slika zatočena i razmišlja o svom slikanju, piše o njemu, njezin duh nije mrtav ni potlačen, iako je duboko ponižena i mučena.


Frederick je običan mali čovjek koji skuplja ljepotu da bi je ubio, kao i mnogi , samo je bio dovoljno "odvažan" da svoju neposebnost i frustraciju kanalizira u zločin. To je možda odgovor na ona vječita pitanja kako dobri ljudi, dobri susjedi, očevi, majke jednog dana jednostavno polude i počine zvjerstva. Djelovanje, reakcija na nešto što ih nadrasta, pomakne se neki dio u njima koji je godinama mirovao uljuljkan u svakodnevicu, život prestaje biti običan, dogodi se procjep u kojem sva negativna energija postaje pokretljiva i traži svoj cilj. Pored običnih ljudi takve osobe mogu proživjeti cijeli život mirno, nikad nitko neće saznati njihovu pravu prirodu, možda ta priroda i nije u tom trenutku takva, možda se ona promijeni, pokretanjem nezadovoljstva, unutarnje težine koja biva iritirana nekom novom pojavom i naprosto provali. Miranda kaže : "Osjećam i tugu njegovog života, njegovu tupu veliku beznadnu težinu. Ljudi koji nikad neće vidjeti, osjećati , plesati, crtati, plakati uz glazbu, osjetiti svijet, vjetar zapadnjak. Nikad biti u bilo kojem stvarnom smislu."  Činjenica jest, u psihopatima često nema ničeg dubokog ni intrigantnog, to su ličinke koje nikad neće postati leptiri, ali stalno proživljavaju unutarnju bolnu metamorfozu. Kolekcionari tuđe nesreće. Ne treba ih pokušavati razumjeti jer što više ulazimo u njihovu psihu shvaćamo uzaludnost tog čina, to je onaj zid do kojeg smo barem jednom u životu došli ako smo imali nesreću upoznati osobu s barem par karakteristika psihopata. Predanost koju pokazuju lako možemo pomiješati s ljepotom predanosti jednog ljudskog bića drugom međutim to je samo želja za posjedovanjem leptira i njegovim umrtvljenjem bez imalo interesa za strukturu. Njihove su emocije plitke, gotovo dječje, istodobno popraćene hirovitim ponašanjem koje ponekad ne slijedi ni vlastiti plan manipulacije, mijenja se u hodu, tako u jednom trenutku dolazi do preziranja objekta kojeg nasilno posjeduju jer nije ispunio željeni ideal, to je ključna točka zločina, prekršenje prešutnih pravila, pokazivanje osobnosti; jer ako išta preziru i užasavaju se , to je tuđa osobnost, ona je neprijatelj. Kojeg treba eliminirati. U krajnjem slučaju neuspjeha samu osobu.  


Neki imaju sreće pa svoju beznadnost usmjere u cjelodnevno gledanje tv-a, a neki dobiju once in a lifetime chance i ostvare kako kaže Kolekcionar "put na Mount Everest" , jednom budu "veliki" i sposobni za "velike" osjećaje, makar kao zločinci ili zlostavljači(psihički ili fizički). Tako vaš susjed prestane biti dobar, vaš suprug , vaš sin, vaša majka, vaša kći, i ne, niste imali što primjetiti, nekad jednostavno prilika u hipu pokrene ono najgore, iako to nije nužno pravilo i postoji podloga, no poanta je da ona ne mora nužno biti aktivirana, neki je aktiviraju cijelog života u blažim verzijama traženja osoba na kojima će provoditi sustavnu torturu ili je umrtvljena do iznenadnog počinjenja zločina. Cijeli roman osobito podsjeća i na tipičan zlostavljački odnos u romantičnoj vezi i jedna od značajnijih rečenica u kojem se nesretna djevojka konačno odmiče i uzdiže iznad uloge žrtve jest : "Ja ga nikad ne bih mogla izliječiti. Zato što sam ja njegova bolest." 


p.s. Završetak romana pokazuje uzaludnost proučavanja kolekcionara...Na samom kraju ponovno jasno sažima kompletnu svoju ličnost u par rečenica : To je bila moja pogreška , ciljao sam previsoko, morao sam shvatiti da nikad neću dobiti ono što želim od nekoga poput Mirande s onim njezinim cifrastim idejama i lukavim trikovima. Trebao sam uzeti nekog tko bi me više poštivao. Nekog običnog koga bih mogao poučavati. "
 
 
Čitanje  Roda avetnjaka, Slađane Bukovac  činilo mi se kao ronjenje na dah. Mučno. Ovo je sabiranje misli, nije nikakva procjena knjige jer da bih ju procijenila kao dobru ili lošu ili dobru s lošim elementima pa obrnuto, morala bih biti objektivna. Poput kritičara koji se osvrnuo na nenalaženje rješenja problema ptsp-ovaca u romanu. Smiješno mi je to pomalo. Ono što ne može rješiti jedna država i niz institucija trebala bi makar "književno rješiti" jedna spisateljica jer je eto realno opisala stanje u kojem se naše društvo nalazi. Neko fantastično rješenje koje bi saželo bit problema tog poremećaja i pojedinaca koji ga nose te društva koje nije sposobno izaći s tim činjenicama na kraj u ono vrijeme kad se ne pretvara da sve to ne postoji ili da ga se ne tiče. Možda jednom dočekamo i takvu knjigu, tko zna.  Ono što je mene zainteresiralo i držalo da ronim kroz sve te podvodne tunele uz osjećaj mučnine jest hladna klinički opisana realnost u kojoj svi više manje plivamo, neki iznad , neki ispod kanalizacije. Već na prvim stranicama stječe se uvid u atmosferu knjige koja je sumorna i teška; svakom tko je jednom zakoračio u bolničke čekaonice i upoznao se malo sa sistemom liječenja nije teško čitajući početi stvarati slike. Možda zato nisam osjetila taj nedostatak opisa bolnice koji je spočitnut autorici. Vidjela sam taj prostor kroz Pavela, depresivnog slabića , psihijatra i njegove pacijente koji su u svojoj običnosti bizarni, bizarni kao ponedjeljak ujutro nezaposlenom čovjeku. Nisu bizarni na neki ekstravagantan način kako se možda pokušava sugerirati uvodeći transeksualne likove i egzotičnog diplomata kojeg susrećemo na početku romana putem opisa njegove supruge. Samo u tom dijelu se nakratko čitatelj odmiče od prosječne građanske svakodnevice ulazeći u svijet imućnih kao da su za njih rezervirane komforne ugodne čekaonice privatnih ordinacija i blagoglagoljivi psihijatri prijaznih lica , no eto, supruga dotičnog je baš izabrala državnog psihijatra , što naravno u romanu služi da pokaže da je bijeda svugdje jednaka. Bolest je ružna, bijedna, sumorna.  Kad boluje pojedinac svi oko njega poprime tu sumornost, čak i ako nisu bog zna kako emotivno povezani, ta trulost se širi poput plina, ostavlja tragove na tuđim dušama. Razboli se skupina, društvo potom, a kad je društvo bolesno, pojedinac ne može iznaći rješenje. Teoretski samo. Ponekad samo. U romanu je na prvi pogled čudno što nema jednog značajnog lika, karakternog, iako se svi na prvi pogled pričinjaju čudnima i slojevitima, no na duže čitanje se otkriva da nije tako. Možda jer smo u ovom bolesnom društvu zaista svi jednaki, poslijeratna nesreća nas je sravnila u nepodnošljivo "bratstvo i jedinstvo" i patimo od kolektivnog i pojedinačnog gubitka karaktera. Nema snažnih aktera u društvu, čemu ih onda izmišljati u romanu kojemu je cilj ocrtati to isto društvo što realnije? Čitajući roman , letjele su mi slike čekaonica, uz male izlete do soba, "kuće za smrt" u kojem umire majka glavnog lika i umire onako kako umire većina naših sugrađana, u posvemašnjoj rezignaciji okoline, tek ponekoj angažiranosti oko atmosfere u kojoj će skončat da se ne primijeti nedostatak nužnih emocija. Nije da Pavel ne tuguje za majkom, kao npr. Mersault u Strancu, uostalom u Strancu je ta smrt ipak došla do izražaja strašnim podcrtavanjem kako junak ne tuguje za majkom, dok je ovdje to jedna obična sporedna smrt, čitatelj ga neće optužiti za nedostatak osjećaja, neće ni primijetiti možda taj detalj, obična mala hrvatska smrt, jedna od stotine svakodnevnih u situaciji u kojoj nema vremena, snage ni volje stati pa dopustiti dramatski trenutak, uopće trenutak da ta smrt dobije na važnosti, ne, zakopaš čovjeka i mrziš činjenicu da sutra moraš na posao i da nemaš za cigarete.  Živimo u tim čekaonicama. Bijednim, hladnim, prljavih zidova, gledamo se sa čudenjem i gađenjem, upiremo prstom u onog kojem je gore i zahvaljujemo Bogu da to nismo ovoga puta mi. Nema mistike u svim tim dijagnozama, svi oni američki opisi bipolarnih, šizofrenih, podvojenih, let od zvijezda u blato, utješne ordinacije s roza rupčićima, psihoterapija , ta čudotvorna psihoterapija koja sve otklanja, poput kakvog proizvoda iz tv prodaje, instant zdravlje kao mali poklončić u dnu plavog kauča, već samo osjećaj posvemašnjeg besmisla i tupo čekanje i ponavljanje radnji uz svijest da jedan te isti pokret neće otvoriti nikakva vrata ako njime upiremo u zid. Svakih petnaestak minuta izmjena pacijenata, odlaze s receptima i znaju da će se vraćati cijelog života, ako spadaju u hrvatski prosjek, da se ništa neće promijeniti u svoj toj mašineriji u kojoj društvo hropće na umoru, a pojedinci tu i tamo pokušavaju izlaz naći u snovima. Uglavnom su ti snovi i ideali takve prirode da još dublje čovjeka zakopaju u bolest. PTSP-ovci su barem ljudi koji su imali ideale, dobro, neki od njih, a poslije sloma ideala moraju se naučiti "normalno" živjeti jer nisu ni heroji niti imaju što od tih šupljih priča nego nesretni ljudi koji su nažalost rođeni u državi gdje se svako toliko mora izmisliti novi rat da se zaboravi na nepodnošljivost života u miru, mora se naći razlog za loš usud. Taj se razlog pak nikad nije tražio u kolektivnoj (ne)svijesti naroda. Da jest, možda ne bi očekivali od pisaca da nam ponude rješenja. Ljudi pate od deluzija na ovim prostorima i to nijedan psihijatar ne može izlječiti, jer i on je sazdan od takvog materijala, i on je na brodu koji tone, samo on ne tone iz dostojanstva već iz slabosti i beskičmenjaštva. Da bi se našlo rješenje svih naših problema morala bi se pronaći pokoja kralježnica, no ni u romanu koji je vjerna preslika društva i zato mu i tražimo manjkavosti jer ne možemo povjerovati da možda ne postoji rješenje, barem ne koje bi nas zadovoljilo, a ni u društvu nema takve. Iz svakog lika, svake rečenice vrišti amputacija karaktera. Tipičan hrvatski sindrom. Zaista preambiciozni zalogaj za spisateljicu. Kao i prosječnog čitatelja. Kao i za sve nas.