Seksualnost kao spolnost, tumačena kao takva,  podlozna je špekulaciji. Sam termin seksualnosti je vrlo neobrađen, nije mu data erotična dimenzija u pravoj meri već samo polna, jednostrana, ograđena, psiholoska, nikako ritualna, magijska, mistička. Eros se baš u tim poljima nalazi. Ne govoreći o hemiji, pričajuci o inicijalnim uslovima, inicijaciji u erotizam. Telesna alhemijska laboratorija je tu da podrži, i napravi zlato od bilo čega ako za to postoji potreba.

      U opštenju sa današnjim post-industijskim vremenom kao da se taj demon parazit korporacijskog neoliberalizma uvukao pod kožu i ugrozio Eros. Kao da ljudi opšte sa svojim vremenom i uslovima za život - Tanatosom, a ne sa nečim što se nalazi mimo svega toga, u Erosu koji uzdiže.
Seksualnost jeste sve više vezana za Tanatos, za mrtve ili short therm, temporary, fast, easy, to go, simbole.  Forma je preglasala život i postala porno. Sadržaj je izgubio svoj misterij i postao je nadražaj. Tako da od svega ostali su nadražaj i porno, umesto sadržaj i forma. 
Sve mora da ima svoje: ime, uslove, oblik, način, primenu, pakovanje, publiku, mesto, vreme, protokol...
Protok lol.


Ime
 
- poseduje ga sve. Nomen est omen. Uvreženo u ljudskom verovanju, naturano blago-usputno da se ne bi izgubilo vremenom, kao mit. Kao naturalno, ime ima svoju magijsku i simboličku vrednost. Ako se spoji sa pornografijom, producira se Tanatos. Privlačan koliko i erotsko, dijametralno suprotan, jak u svom propadajućem svojstvu. Prateći samo goli diskurs Tanatosa, balans se raspada. Tada se traži spas u jogurtu imenovanim terminom Balans.
Imena gube značenja, znaci ne ukazuju ni na šta, pustinja počinje da širi svoje krake. Vetra ni od kuda. 
Samo ime ne determiniše nista. Imenovanje ima svoju vokaciju. Ali to je samo jedan od poziva, nikako jedini.

Uslovi. 
Šta tačno znači uslov? Ispunjenje zamišljene slike, slaganje kockica, sličica na slagalici, pretpostavke o uslovima u kojima je nešto moguće izvesti? Laboratorijski uslovi, uslovi opstanka, uslovljavanja, uslovi za ostvarenje ljubavi, Erosa? Tanatosa.
Sama pojavnost Erosa nema povezanost sa proračunima i predviđanjima. Građenju konstrukcije koja je prioritetna, kao ona koja gradi model zbog kojeg bi se dalje nešto trebalo desiti. Eros nema potrebu da traži uslove, on će izmileti iz prljavštine i tišine, on će izaći i iz čistote šumskog izvora. Ne postoje uslovi za Eros. On može nastajati i u ratnim uslovima u gladi, bolesti, u nesvakidašnjosti, u ništavnosti i učmalosti, a i u raštrkanosti, rasejanosti, konfuznosti.
Zakon atrakcije i duševnog i duhovnog izrazaja su mnogo suptilniji od svakog plana i proračuna. Oni kao voda prodiru kroz sve betonske armirane čelicne konstrukcije, taj princip ne zna za granice i iskazaće se uvek ako postoji potreba za njim. Zato je bolje pričati o potrebama nego o uslovima. Potrebe se javljaju i zahtevaju vrhunsko poštovanje. One su te koje su iskonski preduslovi za bilo koju vrstu sazrevanja i konzistencije. Fenotipskog, ili kakvog već, utelovljenja duha.


Oblik.
Je najveći bauk forme. Obrazac koji po industrijskom protokolu najviše paše ljudskom oku. Ali, da li je oko jedini senzor koji upija formu? Formu ideale. Omiljenu formu, koja prija svakome, koja će biti prepoznata i prigrljena, priznata, ona  koja može iskomunicirati sa svačijom duševnom shemom. Poigravanje sa percepcijom i medijsko repetitivno ulagivanje određenih formi... Koji su to erotski oblici koji bude želju u ljudima da komuniciraju, da pričaju o tome, da kupuju da uživaju. Koji su to oblici? Pornografija u svakoj flaši, svakom paketu svakoj proizvodnoj formi koja je pravljena da se svidi, dopadne, da sa vama razgovara, da vam bude lepa i korisna, samo vaša i ponizna. Po ceni od samo samo samo - nedoglednih samo. Oblik "samo" - podrazava samo. I "samo" je oblik, i "samo" je forma. SAMO. Šta se desilo sa ČAK? To su anatomske analogne formacije koje ljudska duša(shema) prepoznaje, nevino posegnuvši za floskulom. 
Samo samo samo! -  i još manje i niže. Oblik je je utvara, demon dizajna, to je duh u boci, kesi, mašini. To je ljudski duh koji trljanjem ne izlazi iz lampe vec u nju ulazi. Tanatos.

Način 
- pristup, determinisani i demistikovani gradativni iliti progresivni obrazac, patern čijem se proračunatom tehnološkom artikulacijom dolazi do određenih efekata, proizvoda, željenih ostvarenja. Čist manirizam industrijskog i postindustrijskog vremena, izvađen iz konteksta života proučavanjem postupaka i dekonstuisanjem spoljašnje strane misterije življenja. Način. Alhemijski proces, ili ritual, invokacija projektom, kojim će se zadovoljiti tražnje bogova i odobriti, uslišiti želje, molbe, procenjujući statistički, empirijski, gledanjem u tarot ili pasulj, aminujući, proričući dobru budućnost ostvarenju plana. Dajući svoj blagoslov, i pokroviteljstvo. Dajući novac. Novac je jedan od načina, plaćanje je jedan od načina.  Fond raising, građenje puta novca je jedan od atrakcionih Tanatosovih emanacija. Na koji će način novac nekuda otići, za šta će sve biti potrošen, koji će efekat sve to postići, i veliko uzbuđenje koje nastaje oko svega toga. Da bi se svi ti uslovi ispunili, oni se moraju tretirati na određeni način, da bi stvorili uslove za nove načine i pristupe. Konkursi, na koji način će sadržaj doći do izaražaja? Konkurišući. Konkurentnošću. Konkurencijom. To je način na koji se nešto izražava.
Ostvarenje ličnog cilja i načina pristupom, potrebom da se u virtualnoj formi dostavi plan "lova na cilj". Da li će cilj biti ulovljen, utelovljen, da li će Frankenštajn biti živ?(njegovo čudovište)
Da li je Frankenštajn uopste čovek? Da li je taj kreativni Eros išta drugo do kabalističko pravljenje Golema - čoveka od prašine. Davanjem živototvorne energije nečemu što nikada neće biti živo. Već će biti i ostati samo način. Manir, forma, norma. Tanatos.


Primena. 

Da li Eros ima pragmatičnu primenu? Da li je to pogonska energija, da li je na nju moguće instalirati dinamo i crpeti energiju i potencijal, hraniti gladne, osvetljavati prostorije, ulice, lečiti bolesne, obrazovati neuke, formirati magnetska polja, konverzijom je prevoditi u druge, čak i ubojite supstancije, pakovati i prodavati kao jutarnji napitak, široka primena u zdravstvu vojsci hemijskoj industriji, prehrambenoj, farmakologiji, hortikulturi...Primena. Nahranimo narod jednom ribom. Da li je narod moguće hraniti ADSL  ljubavnom emisijom? Primenjena umetnost, primenjena sila. Govorimo o njenoj upotrebnoj vrednosti, praktičnoj, iskoristivoj na neki način. Način. 
Kada bi smo nešto izvadili iz kontekta i stavili na drugo mesto, da li bi tekst onda izgledao drugacije? 
- Sigurno bi. Bio bi to bolji tekst.
 Bolji od čega? - Bio bi napredniji, dekonstrukcijskom metodom dolazi se do novih sagledavanja stvarnosti
Kao nekadasnji čas anatomije? (Ne mislim na Kiša) - Pa da i onda se tekst menja. 

Zašto jednostavno ne bi smonapisali novi tekst, ako već želimo novi? - Ne! Ja neću novi, ja hocu stari ali na novi način. Tražim mu nov primenu, tražim mu novu funkciju. 

Hoćeš da kažeš da nam ne treba novi tekst? - Pa, zapravo ne... 

U čemu je onda napredak, u prezvakavanju starog? Postoji limit kombinacija i smerova u kojima se taj tekst može kretati, postoji i limit u željama i potrebama koje određuju dokle će se taj tekst kretati i kad će se one njih zasititi, često zaboravljajući šta je uopste taj tekst želeo da kaže prvobitno.
 - To više i nije bitno. Nije bitno šta je tekst hteo da kaže, već šta si ti hteo da ti taj tekst kaze. 

Kako bi bilo da ti iščupam glavu i stavim na mesto dupeta, mozda tvoj telo-tekst bude govorio nešto novo, već mogu da naslutim  primenu takve tekstualnosti.
 Tanatos.

Pakovanje. 

Može se čitati i kao oblik, kao forma, ali ono prevashodno nosi sadržaj u sebi. Pakovanje je jedna lažna forma kvaliteta. Ona je simbioza i sinteza oblika, primene i načina. Ona u sebi sadrži niz proračuna (održive) sadrživosti i onoga što sadržilac sadržava. 
Pack - na engleskom se u prevodu može naći na - ono što nešto sadrži/contain ( u našem jeziku, iz istog korena se potiče reč kontejner - onaj koji nešto sadrži, gde se nešto odlaže).  Drugo tumačenje reči Pack (možemo naći u srpskom jeziku primenu u terminu paket“, a na engleskom takođe imamo package, pekidž odnosno prtljag Da li si se spakovala draga? Da dragi, spakovala sam se! Ok idem samo po paklu“ cigareta i vraćam se.“ )... Sledeće tumačenje koje se odnosi na pack je kljucanje, iliti packanje. Takođe vrlo rasprostranjeno u srpskom narodu Dobio sam packe od ucitelja, nisam bio dobar na času.“ i sve tako u paketu. Pakovanje je u ljudskoj psihi jedan od najuvreženijih arhaičnih termina, bez obzira što se njemu daje neka modernija konotacija. Pakovanje u semantičkom ima svoj udarac, svoje nametanje i uveravanje, edukativnost i silu tradicije, ukalupljenje, uvezivanje u lep izgled i začešljanu formu, ima svoj šarm manira, ali je i dalje neosporno mrtav. Tanatos.

Publika. 

Čovek koji održava igru živom. Konzumatorski auditorijum koji sluša moćne komande, reaguje na sniženja cena, koji se raduju rasprodajama, onaj koji gaji taj orgijastički navijački duh, isprovociran atrakcijom video igara virtualne ili tuđe stvarnosti, onaj koji se bavi ili ubija zbog intrige, fetišira se mrtvim a onemogućen je da komunicira sa živim sadržajem. Onaj kome su potrebne izveštačene ili veštačke tvorevine. Umorena umrtvljena i hipnotisana ljudska postojanost sužene svesti, koja SVOJU stvarnost nema, reaguje na prosto puckanje prstima, nema ništa ezoterično, ništa van okvira, ništa izazovno osim smrti. To nije Eros koji razgovara sa Tanatosom, to je Tanatos koi priča sam sa sobom.



Mesto. 

Kada pričamo o uslovima tu se uvek pojavljuje i neko mesto. "Nije mesto za takve stvari, treba naći neko pogodnije mesto, neko skrovito mesto, neko lepo mesto, gde će sve biti na mestu. A onda će sve da se desi baš kako treba" 
Kada se sve kockice poslože i sve dođe na svoje mesto onda će stvarnost procvetati i magija će se desiti. Svi znaju koje im je omiljeno mesto. Ali to mesto je, baš kao za baksuz, uvek zauzeto. To mesto je već neko unapred izabrao, rezervisao, zakupio, kupio. To mesto je zauvek izgubljeno, to tako savrseno mesto, ono tako tuđe i zauzeto. Mesto na kome vredi provesti ceo život. Zvuči kao grobno mesto, ali bože moj... U isčekivanju nekih boljih mesta... Ona govore o jednoj krajnjoj separaciji, klanovskom fetišerskom separarizmu, elitizmu, šovinizmu i skučenosti. Uskogrudosti. Mesto  - nije opšte mesto, pozicija, vec floskula građevinske forme, jazbina u četiri zida koja podrazava intimnu atmosferu. Grobnica. Mauzolej. Tanatos.

Vreme. 

Prolazi. "Nema ga se". Nestaje. Sve menja. Nosi sve  ... Je novac. Pravo vreme. Naše vreme, njihovo vreme. Vreme za sve. Jedna endemična demonska tvar svojstvena samo ovom delu univerzuma. Dimenzija konačnosti u srcu beskonačnosti, u društvu bića koja percipiraju njeno postojanje, koja su joj jedina dužna. Mere ga ali ne znaju šta bi s njim. Pokušavaju ga prodati stavljajući svoj život na raspolaganje, u časovima u kojima intuitivno nikada ne bi vršili takve operacije. I sve to zarad nečega patvorenog što daje opipljivu vrednost vremenu i životu. Manifestacija identiteta nepronađenog života, podarena surogatu - vremenu. 
Vreme - apstraktna kategorija koja utiče na prolaznost. Kvalitetnije "utrošeno" kreće se brže,  dok ono bez svojstva teško je, i vuče se “usporeno”. Vezano je za ljudsko opažajno, kao relativna kategorija. Kada se na njega obraća pažnja, sinhronizovanost spontanost i intuitivnost bivaju zamenjene nekim drugim akcentima - operativnosti, izvodljivosti, ostvarljivosti, proračunatosti, pragmatičnosti, proklamaciji razuma, i opet stihijskom ali ovog puta disharmoničnom kretanju života, koji pokušava da se uteši nekakavom smislenošću planskog kretanja, individualnog, tehnološkog ili civilizovanog. Igra sa odlaganjem smrti, misao o vremenu u njoj. Da li je to Eros?

Protokol. 

Sistem pravila, odnosno paradigma po kojoj se objekti - informacije - operacije kreću, razmenjuju, opšte. Plan koji pretpostavlja program za olakšavanje teskobnog života, unapređivanje komunikacije. Lakoća je postala preduslov za mnoge stvari. Brzina i lakoća, ažurnost i ekspeditivnost, cash and cary, novi bolji i jednostavniji, podnošljiviji dugoročniji način kreditiranja. 
Na autopilotu – serviseru - operateru - promoteru - distributeru i aparataima, taj džinovski Matrix razradio je sve konpulzivne tehnike osmehivanja dok feedback hrani i jednu i drugu stranu, od kojih se ne zna kojoj je bolje. Zaista bolje. Bolje od čega? Takva erotika i privlačnost rade na postraumatskim osovama i psihologiji zavisnika. Stres - kriza - pseudorešenje. Te stvari su edukaciona lektira za zavisnike u institutima za psihijatriju. Propozicije generalno prihvatljivih konvencionalnih ponašanja, koja navode na prilagođavanje i socijalizaciju, kulturu odnošenja. Protokol, životni tutorijal za nedoraslost populacije, na svim nivoima biroktaskim, tehnokratskim, svaka kasta ima svoj tutorijal, za svaku važe posebna pravila. Niko nije pošteđen, čak ni oni koji ga prave. Pred time smo vi jednaki. Pred velikim bogom protokolom, tako čarobnim i nepredvidivim i inuitvnim magičnim. Tako živim. Tanatos.
 

Čini se da je doživljaj erotskog još uvek onemogućen ili time što se tabuizira,
 ili tako što se ogoljava do te mere da gubi svaki smisao. Danas, moralni daltonizam ne razlikuje pojam erotike od pojma pornografskog,  jer erotika je nešto više od opisa uranjanja ljudskog mesa u drugo ljudsko meso. Erotika je ta koja budi, pokreće životnu energiju, ''probuđeno erotsko biće je kompletno biće kome je omogućeno da misli o smrti, o senci, o sreći, o starosti, o Bogu...''(Lj.Arsić). Probuditi zaspala čula, empiricističku svest, ne dozvoliti joj da lenstvuje u senci sopstvenih predrasuda, biti stvaran, ostvaren, živ- je ono čega se svaka jedinka, kao i društvo, plaši!

Ljudi današnjice ne mogu da se oslobode uticaja Frojdove psihoanalize ( iliti Frojdove devize) da se ''ceo svet vrti samo oko i zbog seksa''. Međutim,
  iza erotskog doživljaja krije se, posve nešto drugo: nije to samo puka požuda i ostvarenje iste već  mnogo iznad želja i podrhtavanja, naime to je nekakvo podrhtavanje uma, celoga bića koje oseća sebe kao nepotpuno i traga za smislom, pokrenuto je, pita se, traga za sopstvenim identitetom, odnosima sa svetom spolja i unutar bića, arhetipskim odnosima između polova, govori o ranjivosti i krhkosti bića...

Na Balkanu erotizam još nije ostvaren, ne potpuno. Živimo u svetu gde je još uvek je vladajući princip ogledalo patrijahalnog društva i arhetip balkanske žene. Kao da smo posle perioda titoizma, kada je pojam seksualne revolucije začet na našem tlu, vraćeni nekoliko koraka unazad. Pojam seksualne revolucije, taj nakazni fetus naših neslavnih dana dobio je svoje klonove, istovetne a opet
  tako različite.Jer kod nas i nije bilo seksualne revolucije u pravom smislu reči.  Elem, '' prvi klon'' bio bi moralni pad, gde je, da kažem, zver oslobođena, razgoropađena i moralno ojaćena. Erotiku je zamenila pornografija.  Erotika je dostojna da se poredi  sa  umetničkim delom a pornofragija sa kičem, što ona u osnovi i jeste. Porno kao surogat erotskoga, porno kao instant, porno kao ''hot-dog'' kultura,  kao sapunica, tj. španska serija i žalosno je što vrlo brzo postane navika, potreba, najpristupačnija droga - zatupljuje um..

I književnost je počela toliko da se trivijalizuje, da se prostači, kao da je došlo do zasićenja? U srpskoj književnosti retki su pisci koji se usuđuju da o ovoj temi progovore, a oni koji progovaraju ili bivaju osuđeni ili su nedorasli ovoj temi, tako, da je zaista teško naći pisca čiji se erotski motivi ne graniče sa neukusom i šundom.

 Jezik, kao i sadržina prečesto prelazi granice dobrog ukusa. Mada, granica izmeću erotizma i pornografije jeste vrlo tanka, ali je zato razlika velika. Pisci su tu da utiču na čitaoca, zar ne? Da izazovu estetski doživljaj. Ukoliko pišu o erotici ili sa primesama erotičnosti treba da uzbude, ''zapale'' um, ne samo telo.
  A koja sredstva koriste..treba se zapitati... Uzgred, ne može svako da bude Bukovski, Miler, a njihovi klonovi, e to je tek  tako neorginalno. Planeta je velika a mi smo mali, zato treba nešto novo, uvek novo. Umetnost tek treba da se rodi, da se ponovo rodi a ne da se ponavlja.. Plagiranje umetnosti je već kič, kopiranje erotičnosti je pornografija, jer ako već nije stvarna, onda je laž.

No, da se vratim na ''drugog klona''.. dakle, posle tzv. titoizma vratili smo se korak, dva, tri ili mnogo više, dalje u prošlost. Vratili se našoj Narodnoj književnosti, gde-''..a kad su se ponapili vina..''sledi akcija, seksualna frustracija oslobođena kroz nacionalni bes i nasilje. Sijaset Kraljevića Marka ''opravdano'' se vraćaju korenima. Za njih je ideal žene
  devojka smerna Milica sa dugim trepavicama od kojih ne vidi dalje od nosa, a sve druge ako nisu Majke nekoliko Jugovića, jesu  izopštene i žigosane. I tako se igra nakaradno naradno kolo gde mesto četiri napred ide se unazad a tek dva napred. Živimo u društvu gde je mit o Adamu i Evi još uvek na snazi, bukvalno shvaćen! Žena Adamovo rebro okićena sa nešto mesa pride?! Nije li ovakvo shvatanje Sodoma i Gomora uma ?!

Na sreću, pojavila se Lilit, danas, ''nova žena'' i uloge su zamenjene, sada je žena Don Žuan i ona tu ulogu sa ponosom nosi. Hrabro stavlja svoju ženstvenost u prvi plan i javno podilazi svojim čuvstvima, uživa u sferama gde individualnost ne postoji i ne postoji tabu, već, samo trenuci radosti. Ona i dalje umnožava svoja ljubavna iskustva u veštom skrivanju iza toga, da je ona stvarno samo to želela i da je to ono što je ona htela, dok ,u principu, ona traži više! Možda više trajanja ili malo večnosti? Ali nema čoveka koji ne traga za večnošću.

Žena zavodi a muškarac dopušta da bude zaveden i beži, on je ljut,
  unezveren i tužan, ima u njemu nešto od iskona, nepomiren sa činjenicom da je izgubio moć da vlada. Uplašen je i zato ne može da se skrasi pored jedne žene uz ovakvu sliku stvari. On uzima ono što mu se nudi i odlazi, ali ne čini to sa strašću, čak ni zbog sirovog zadovoljstva, pre bi se reklo da odlazi jer je ojađen, nepotpun i uplašen, kao da je ugušen njegov iskonski vladajući princip muškosti jer žena ima novu ulogu, žena ima Volju.

Danas, kada kažemo balkanski mentalitet, ne ograničavamo se samo na naše balkansko podneblje već nam to daje uvid u širu sliku o ženinom mestu u svetu.( mada, na isto može se gledati kao i na mač sa dve oštrice. Postoje mali i veliki klanovi, tj. udruženja ali i još uvek, primitivne podele na:
  žene domaćice i žene lakog morala ...i koliko god govorili o tome, te podele ostaju kao nasleđe iskonskog).Naime, kakva su shvatanja jedne, da kažemo, ''savremene žene'' iz ugla prosečnog muškarca vaspitanog po balkansko-patrijahalnom modelu?

 Savremena žena ima karakter Floberove gospođe Bovari, koju je nekada Bodler u jednom svom eseju o Floberu predstavio na sličan način:

-Neumerena sklonost ka zavođenju i gospodarenju. Ne preza ni da vulgarnim sredstvima i šarlatanstvom dosegne cilj;

- sposobnost brzog delanja, brzina u donošenju odluke;

- stapanje razuma i strasti, odnosno njen razum je rob njene uobrazilje;

-dvojni karakter: sačinjen od proračunatosti i sanjarenja.

 Nije li onda
  muška seksualnost  romantična spekulacija, traganje. Poročnost kod muškaraca može umanjiti značaj ljubavi, ali  ne i želju. Žena je za njega femme fatale, delimično zbog nepodnošljivog pritiska erotike, pod kojim posrću religija i etika, priča o Koštani (moglo bi se reći preteči Karmen)  najbolje to ilustruje.

 
 Njena nepristupačnost privlači, fascinira i dovodi do potpunog rastrojsva, uništenja. Nju karakteriše spokojna ravnodušnost prema patnjama drugih, koje mami i nezainteresovano posmatra kao dokaz svoje nadmoći?! Ali i nije sve tako crno belo.

 No, vratimo se erotizmu. Više puta je on shvaćen 
 kao odnos među polovima, što opštenje meću suprotnim, što među istim, uostalom nevažno, ali ako bi se on sveo samo na to opštenje, zaličilo bi  na ljušturu, školjku bez onog bitnog, bisera. Jer, za razliku od pornografskog ne tiče se samo spolovila, mesa.  . Erotizam je svojevrsna glad, ali ne samo glad tela već i glad uma. Odličan dokaz je fraza: '' Toliko te želim/volim da bih te pojeo*la ''. Dakle, nije dovoljno samo stapanje, ne upotpunjuje, potreban je i metafizički ujed, do krvi, do srži bića, ujed da ga ogoli demistifikuje. To pornografija nije u mogućnosti da ostvari. Njen domen je samo u okviru telesnog ali na nimalo suptilan način. Sve se svodi na ispunjenju seksualne potrebe kao i svake druge fiziološke potrebe, nema čak ni želje, automatski deluje na telo (ukoliko ima tu snagu da deluje), telo je samo mehanički stroj. Nije ni zavodljiva, ni strastvena. Plitka, rekla bih Ad hoc seksualnost. Zaslužuje li to čovek? Jesmo li ovde stigli kako bismo  vratili životinjizmu? Gole duplerice iz časopisima podsećaju na  meso iz klanica, nemaju nikakvu moć (kakvu npr. ima Gojina '' Gola Maja''- svako dalje porećenje bilo bi posve apsurdno), dakle, nemaju moć osim da otupljuju čoveka kao biće, jer prikazana su im samo tela, a umovi, zanemareni. Kao da one ne mogu da misle, kao da samo tela imaju zavodničku moć?! Nekada se zavodljivost učila a sada se samo meso nadograćuje. Krupni koraci civilizacije to nameću. Nekada, npr. gejše morale da uče veštinu zavođenja, sve te nijanse, a danas je dovoljno da se nadogradi nešto kose, dojki i usana, i tu smo! Kod suprotnog pola je isto, želja da se ostvare u materijalnom a ne u duhovnom je tako učestala da se polako al' sigurno pretvaramo u kiborge lišene osećaja ljubavi, strasti. Još para, još silikona, još para za bolje, super-trajne silikone. Požuda ostaje u domenu zgrtanja što više papirnatog (ne)zadovoljstva. Svi bi hteli nektar bogova a zadovoljavaju se mlakom vodom. Nije li to tužno?

I posve prirodno je da se nameću jedna od dveju već gore navedenih, ekstremnih mogućnosti: ili da na seksualnost (usled banalne reprodukcije odglumljenih orgazama i golišavih mladih tela u gro-planu, gde nema ni trunke enigmatičnosti) gleda sa gađenjem i moralizovanjem kako je ono nešto prljavo(a zaista nije), ili da se prepuste i da ih jedino govor razlikuje od animalnog. Pornografija čini da seksualnost gubi svoju nevinost i prirodnost , što on(seksualni čin) u biti i jeste. Ona mu oduzima lepotu i smisaa, otuđuje ljude, svodi sam čin na dobro ili loše ''odrađen posao''.

Postoji još jedan problem, problem poistovećenja leksema erotika'-pornografija, što se na ova različita, rekla bih čak i antonimna 
 pojma gleda kao na sinonime, verovatno iz pukog neznanja. Pornografija je, dakle, lišena emocija, njome haraju samo niži nadražaji u rangu sa osetima toplo, hladno. Seksualno uzbuđenje je ovde izazvano veštačkim efektima, posmatranjem ''radnje''i prostim transferom do pražnjenja kao i kod primarnih sekundarnih potreba. I posve prirodno da dovodi do otuđenja a kasnije i do prezasićenosti. Odstranjena joj je imaginacija jer je sve ''servirano'' i masturbacija kao i sam polni čin je ogoljen za prirodno uzbuđenje izazvano sanjarenjem ili bliskošću partnera.

Dodala bih još i to, da je pornografija svojevrsno nasilje nad bićem, ne vodi nikavom napredku.

 I zato,
  ljudi nisu u mogućnosti da se ostvare potuno kao bića bez imanentnog izvora erotizma.

  U uvodnom delu teksta, pomenula sam da erptizam ima i tu moć da plaši. Zašto plaši?
  U erotzizmu je seme našeg postojanja, duboko je vezan za život, ali kako za život, tako i za samu smrt.''Erotski trenutak je čak vrhunac života u kome se najveća snaga i najveća žestina ispoljavaju u trenutku kada se dva bića privlače, spajaju i nastavljaju . U pitanju je život, u pitanju je njegova reprodukcija, ali se život u reprodukciji presipa: presipajući se , on dostiže krajnju mahnitost. Ta isprepletana tela koja se, prelivajući se do besvesti, odaju krajnjem sladostrašću, idu u susret smrti, koja će ih kasnije predati tišini raspadanja ''', Žorž Bataj ''Erotizam'', BIGZ, 1980.,str.313.

Erotizam je životna energija, on je duboko ljudski i sveprisutan i zato je i mističan. Neki mislioci, kao što su Mišel Fuko, Žorž Bataj,  
 erotski doživljaj  povezivali sa sakralnim iskustvom. U mitologiji, pak,  Eros je pandan Tanatosu (smrti), zato što je Eros oduvek oličavao put snage života, zdravlja, izvor a ne odumiranje i slabost.

Deluje zastrašujuće ta frigidna zver otuđenja, ali tek smo zakoračili u 21. vek, tek će se štošta promeniti. Erotizam tek čeka revolucija!


Objavljeno u književnom časopisu Think Tank
 
Piše Marko, 

    U romanu Brodolom Rabindranta Tagorea je opisana situacija u kojoj žena okrenuta leđima gleda kroz prozor u daljinu, pri čemu je, naravno, neopažen posmatra muškarac koji je u nju zaljubljen. On vidi njenu bijelu, svilenu haljinu, dugu kovrdžavu kosu, na svjetlosti izoštrene konture tijela... Slična „slika“ postoji i kod Prousta – glavni lik Marcel (U sjeni procvalih djevojaka) u predvečerje sjedi na plaži i posmatra crne siluete djevojaka na morskoj pozadini... Smatram da u taj red spada i „slika“ žene koja okrenuta leđima gleda more, i to iz nekoliko razloga. Recimo da je ta žena okrenuta onom ko je posmatra i da su mu crte njenog lica sasvim jasne, ili da Tagoreova dama nije obrubljena svjetlošću ili da Marcel „buljuk“ djevojaka posmatra izjutra, kad one ne bi pred njim bile u vidu crnih silueta – u svim ovim situacijama bi se izgubila metafizička razina koje sve ove „slike“ posjeduju. Pokušat ću najprije jasnije predstaviti „sliku“ žene koja gleda more okrenuta leđima. Recimo, sklanjam svilenu zavjesu, nadimanu vjetrom, koja zastire vrata što vode na terasu, i posmatram ženu u bijeloj ljetnoj haljini – kontrast između njene haljine i puti i plavetnila neba i mora je izrazit: sigurno bi atmosfera bila efektnija ukoliko bi terasa bila okrenuta prema izlazećem ili zalazećem suncu, pa neka bude da ona posmatra svitanje nad morskom pučinom. Moji prvi dojmovi o toj situaciji u kojoj je zatičim bili bi uvjetovani sljedećim: ili je prvi put vidim, pa žudim da ugledam lice koje se krije iza pramenova kose (dakle, ona je za mene u tom trenutku nepoznata, mistična, u doslovnom i prenesenom smislu); ili je to žena koju poznajem godinama, sa kojom sam proveo i prethodnu noć, a koja je ustala prije mene, i izašla na terasu da posmatra jutranji morski pejzaž (u tom slučaju je nepoznato, mistično u njenom biću također prisutno, samo što bi me ono sada možda iznenadilo, pa bih je posmatrao pažljivo, ispitivački – kao da je zatičem u nečemu nedozvoljenom, u tajnom sastanku sa ljubavnikom, na primjer, ili bih je posmatrao tek znatiželjno, prepuštajući se tih nekoliko trenutaka pogledu na nju kao što se ona prepušta pogledu na morsku pučinu). Uzgred rečeno, u slici žene koja se potpuno predaje pogledu na more odraženo je i ono rijetko ali uopšteno (tiče se i muškaraca i žena) prepuštanje kosmičkom i stapanju s njim. To je ono kranjčevićevsko prepuštanje „opojnom viru svemirske pjesme“ (Iza spuštenijeh trepavica) ili kosmičkoj harmoniji, dok se kroz poluzatvorene kapke posmatra život prirode. Tada u nama, u našoj svijesti, dolazi do potiskivanja svega onog što je uobičajeno, od čega se sastoji naš svakodnevni život, a tu „prazninu“ ispunjava spomenuta Kranjčevićeva „svemirska pjesma“, odnosno u prvi plan isplivava kosmička strana našeg bića. Možda bi se slični trenuci mogli nazvati vrhuncima života, a ako ništa, takve su slike (u proustovskom smislu) najsnažnije u našem sjećanju. Međutim, ovdje se radi o nekoj vrsti uduplanog estetskog i emotivnog intenziteta – o ženi koja posmatra more bi se moglo mnogo pisati (iz njenog ugla) upravo u tom smislu, ali pošto se radi o vrhuncu koji se ostvaruje u prirodi (a svitanje nad morem je jedan od najljepših prizora koji se uopšte mogu vidjeti) i vrhuncu na kojem se nalazi žena (u smislu njene mladosti i ljepote), te njihovoj uvezanosti, komplementarnosti (iz ugla onog ko to posmatra) onda se može govoriti i o kosmičkim, metafizičkim dimenzijama ove slike. Za Bulgakovljevu Margaritu se često kaže da je oličenje ženske ljubavi, pa je samim time taj lik izvan ili iznad uobičajenog, zemaljskog, dakle, pripada idealističkom ili metafizičkom svijetu. Žena koja posmatra more okrenuta leđima, pogotovo ako se nalazi između onoga ko je posmatra i izlazećeg sunca dobija neku vrstu oreola, postaje u najvećoj mogućoj mjeri tip ili tačnije apsolutno oličenje, u ovom slučaju – ženstvenosti. U tim okolnostima takvom ne postaje isključivo žena (pa time ona ne mora biti tada oličenje jedino ženstvenosti), već to mjesto može zauzeti i muškarac (možda sa oružjem u rukama, ili nečim drugim što odražava muškost). Možemo u tim okolnostima zamisliti i figuru čovjeka, bez nekog naročitog naglašavanja spola, okrenutog leđima i zagledanog u izlazak sunca nad morem, pa bi on tada mogao biti apsolutno oličenje čovjekovog traganja za razumijevanjem postojanja i tome slično. Međutim, to što žena gleda more okrenuta leđima ne može nikako biti važno samo po sebi, nego ta „slika“ uključuje i „nevidljivog“ posmatrača (a njegovo je prisustvo nevidljivo i u odnosu na „sliku“ žene koja gleda more: jer njega u toj slici nema, već se njegovo prisustvo podrazumijeva) – te i u odnosu na samu ženu (jer ona vjerovatno ne zna da je neko posmatra). Jedino iz njegove tačke gledišta, a to bi se moglo univerzalizirati u tački gledišta umjetnika uopšte, slika žene koja gleda more može poprimiti dimenzije koje ima. Moglo bi se ustvrditi da je slika žene koja posmatra more najljepša slika na ovom svijetu uopšte. Zamislimo samo da ista ta žena stoji na balkonu i posmatra jutarnju vrevu na pijaci, gradski saobraćaj ili kranove na obližnjem gradilištu, s jedne strane, a s druge, zamislimo da ista ta žena, istog jutra i na istom moru, razgovara na mobilni telefon i svaki čas gleda u sat – u oba slučaja bi bila potpuno razorena kosmička snaga „slike“ žene koja gleda more okrenuta leđima. Isto tako, ukoliko zamislimo svitanje nad morskom pučinom, posmatrano sa vrata koja vode na balkon, a da na tom balkonu nema te žene, onda bi to tek bila jedna lijepa slika koja može poslužiti u turističkoj promociji ljetovališta ili bi mogla stajati na desktopu nečijeg kompjutera. Dakle, slika žene koja posmatra more okrenuta leđima je spoj najljepše slike u prirodi sa slikom žene (u kojoj je ipak najveća koncentracija estetskog), a sve to ne bi kao takvo bilo spoznatljivo da ne postoji oko Umjetnika.