Piše Marko,
U romanu Brodolom Rabindranta Tagorea je opisana situacija u kojoj žena okrenuta leđima gleda kroz prozor u daljinu, pri čemu je, naravno, neopažen posmatra muškarac koji je u nju zaljubljen. On vidi njenu bijelu, svilenu haljinu, dugu kovrdžavu kosu, na svjetlosti izoštrene konture tijela... Slična „slika“ postoji i kod Prousta – glavni lik Marcel (U sjeni procvalih djevojaka) u predvečerje sjedi na plaži i posmatra crne siluete djevojaka na morskoj pozadini... Smatram da u taj red spada i „slika“ žene koja okrenuta leđima gleda more, i to iz nekoliko razloga. Recimo da je ta žena okrenuta onom ko je posmatra i da su mu crte njenog lica sasvim jasne, ili da Tagoreova dama nije obrubljena svjetlošću ili da Marcel „buljuk“ djevojaka posmatra izjutra, kad one ne bi pred njim bile u vidu crnih silueta – u svim ovim situacijama bi se izgubila metafizička razina koje sve ove „slike“ posjeduju. Pokušat ću najprije jasnije predstaviti „sliku“ žene koja gleda more okrenuta leđima. Recimo, sklanjam svilenu zavjesu, nadimanu vjetrom, koja zastire vrata što vode na terasu, i posmatram ženu u bijeloj ljetnoj haljini – kontrast između njene haljine i puti i plavetnila neba i mora je izrazit: sigurno bi atmosfera bila efektnija ukoliko bi terasa bila okrenuta prema izlazećem ili zalazećem suncu, pa neka bude da ona posmatra svitanje nad morskom pučinom. Moji prvi dojmovi o toj situaciji u kojoj je zatičim bili bi uvjetovani sljedećim: ili je prvi put vidim, pa žudim da ugledam lice koje se krije iza pramenova kose (dakle, ona je za mene u tom trenutku nepoznata, mistična, u doslovnom i prenesenom smislu); ili je to žena koju poznajem godinama, sa kojom sam proveo i prethodnu noć, a koja je ustala prije mene, i izašla na terasu da posmatra jutranji morski pejzaž (u tom slučaju je nepoznato, mistično u njenom biću također prisutno, samo što bi me ono sada možda iznenadilo, pa bih je posmatrao pažljivo, ispitivački – kao da je zatičem u nečemu nedozvoljenom, u tajnom sastanku sa ljubavnikom, na primjer, ili bih je posmatrao tek znatiželjno, prepuštajući se tih nekoliko trenutaka pogledu na nju kao što se ona prepušta pogledu na morsku pučinu). Uzgred rečeno, u slici žene koja se potpuno predaje pogledu na more odraženo je i ono rijetko ali uopšteno (tiče se i muškaraca i žena) prepuštanje kosmičkom i stapanju s njim. To je ono kranjčevićevsko prepuštanje „opojnom viru svemirske pjesme“ (Iza spuštenijeh trepavica) ili kosmičkoj harmoniji, dok se kroz poluzatvorene kapke posmatra život prirode. Tada u nama, u našoj svijesti, dolazi do potiskivanja svega onog što je uobičajeno, od čega se sastoji naš svakodnevni život, a tu „prazninu“ ispunjava spomenuta Kranjčevićeva „svemirska pjesma“, odnosno u prvi plan isplivava kosmička strana našeg bića. Možda bi se slični trenuci mogli nazvati vrhuncima života, a ako ništa, takve su slike (u proustovskom smislu) najsnažnije u našem sjećanju. Međutim, ovdje se radi o nekoj vrsti uduplanog estetskog i emotivnog intenziteta – o ženi koja posmatra more bi se moglo mnogo pisati (iz njenog ugla) upravo u tom smislu, ali pošto se radi o vrhuncu koji se ostvaruje u prirodi (a svitanje nad morem je jedan od najljepših prizora koji se uopšte mogu vidjeti) i vrhuncu na kojem se nalazi žena (u smislu njene mladosti i ljepote), te njihovoj uvezanosti, komplementarnosti (iz ugla onog ko to posmatra) onda se može govoriti i o kosmičkim, metafizičkim dimenzijama ove slike. Za Bulgakovljevu Margaritu se često kaže da je oličenje ženske ljubavi, pa je samim time taj lik izvan ili iznad uobičajenog, zemaljskog, dakle, pripada idealističkom ili metafizičkom svijetu. Žena koja posmatra more okrenuta leđima, pogotovo ako se nalazi između onoga ko je posmatra i izlazećeg sunca dobija neku vrstu oreola, postaje u najvećoj mogućoj mjeri tip ili tačnije apsolutno oličenje, u ovom slučaju – ženstvenosti. U tim okolnostima takvom ne postaje isključivo žena (pa time ona ne mora biti tada oličenje jedino ženstvenosti), već to mjesto može zauzeti i muškarac (možda sa oružjem u rukama, ili nečim drugim što odražava muškost). Možemo u tim okolnostima zamisliti i figuru čovjeka, bez nekog naročitog naglašavanja spola, okrenutog leđima i zagledanog u izlazak sunca nad morem, pa bi on tada mogao biti apsolutno oličenje čovjekovog traganja za razumijevanjem postojanja i tome slično. Međutim, to što žena gleda more okrenuta leđima ne može nikako biti važno samo po sebi, nego ta „slika“ uključuje i „nevidljivog“ posmatrača (a njegovo je prisustvo nevidljivo i u odnosu na „sliku“ žene koja gleda more: jer njega u toj slici nema, već se njegovo prisustvo podrazumijeva) – te i u odnosu na samu ženu (jer ona vjerovatno ne zna da je neko posmatra). Jedino iz njegove tačke gledišta, a to bi se moglo univerzalizirati u tački gledišta umjetnika uopšte, slika žene koja gleda more može poprimiti dimenzije koje ima. Moglo bi se ustvrditi da je slika žene koja posmatra more najljepša slika na ovom svijetu uopšte. Zamislimo samo da ista ta žena stoji na balkonu i posmatra jutarnju vrevu na pijaci, gradski saobraćaj ili kranove na obližnjem gradilištu, s jedne strane, a s druge, zamislimo da ista ta žena, istog jutra i na istom moru, razgovara na mobilni telefon i svaki čas gleda u sat – u oba slučaja bi bila potpuno razorena kosmička snaga „slike“ žene koja gleda more okrenuta leđima. Isto tako, ukoliko zamislimo svitanje nad morskom pučinom, posmatrano sa vrata koja vode na balkon, a da na tom balkonu nema te žene, onda bi to tek bila jedna lijepa slika koja može poslužiti u turističkoj promociji ljetovališta ili bi mogla stajati na desktopu nečijeg kompjutera. Dakle, slika žene koja posmatra more okrenuta leđima je spoj najljepše slike u prirodi sa slikom žene (u kojoj je ipak najveća koncentracija estetskog), a sve to ne bi kao takvo bilo spoznatljivo da ne postoji oko Umjetnika.
U romanu Brodolom Rabindranta Tagorea je opisana situacija u kojoj žena okrenuta leđima gleda kroz prozor u daljinu, pri čemu je, naravno, neopažen posmatra muškarac koji je u nju zaljubljen. On vidi njenu bijelu, svilenu haljinu, dugu kovrdžavu kosu, na svjetlosti izoštrene konture tijela... Slična „slika“ postoji i kod Prousta – glavni lik Marcel (U sjeni procvalih djevojaka) u predvečerje sjedi na plaži i posmatra crne siluete djevojaka na morskoj pozadini... Smatram da u taj red spada i „slika“ žene koja okrenuta leđima gleda more, i to iz nekoliko razloga. Recimo da je ta žena okrenuta onom ko je posmatra i da su mu crte njenog lica sasvim jasne, ili da Tagoreova dama nije obrubljena svjetlošću ili da Marcel „buljuk“ djevojaka posmatra izjutra, kad one ne bi pred njim bile u vidu crnih silueta – u svim ovim situacijama bi se izgubila metafizička razina koje sve ove „slike“ posjeduju. Pokušat ću najprije jasnije predstaviti „sliku“ žene koja gleda more okrenuta leđima. Recimo, sklanjam svilenu zavjesu, nadimanu vjetrom, koja zastire vrata što vode na terasu, i posmatram ženu u bijeloj ljetnoj haljini – kontrast između njene haljine i puti i plavetnila neba i mora je izrazit: sigurno bi atmosfera bila efektnija ukoliko bi terasa bila okrenuta prema izlazećem ili zalazećem suncu, pa neka bude da ona posmatra svitanje nad morskom pučinom. Moji prvi dojmovi o toj situaciji u kojoj je zatičim bili bi uvjetovani sljedećim: ili je prvi put vidim, pa žudim da ugledam lice koje se krije iza pramenova kose (dakle, ona je za mene u tom trenutku nepoznata, mistična, u doslovnom i prenesenom smislu); ili je to žena koju poznajem godinama, sa kojom sam proveo i prethodnu noć, a koja je ustala prije mene, i izašla na terasu da posmatra jutranji morski pejzaž (u tom slučaju je nepoznato, mistično u njenom biću također prisutno, samo što bi me ono sada možda iznenadilo, pa bih je posmatrao pažljivo, ispitivački – kao da je zatičem u nečemu nedozvoljenom, u tajnom sastanku sa ljubavnikom, na primjer, ili bih je posmatrao tek znatiželjno, prepuštajući se tih nekoliko trenutaka pogledu na nju kao što se ona prepušta pogledu na morsku pučinu). Uzgred rečeno, u slici žene koja se potpuno predaje pogledu na more odraženo je i ono rijetko ali uopšteno (tiče se i muškaraca i žena) prepuštanje kosmičkom i stapanju s njim. To je ono kranjčevićevsko prepuštanje „opojnom viru svemirske pjesme“ (Iza spuštenijeh trepavica) ili kosmičkoj harmoniji, dok se kroz poluzatvorene kapke posmatra život prirode. Tada u nama, u našoj svijesti, dolazi do potiskivanja svega onog što je uobičajeno, od čega se sastoji naš svakodnevni život, a tu „prazninu“ ispunjava spomenuta Kranjčevićeva „svemirska pjesma“, odnosno u prvi plan isplivava kosmička strana našeg bića. Možda bi se slični trenuci mogli nazvati vrhuncima života, a ako ništa, takve su slike (u proustovskom smislu) najsnažnije u našem sjećanju. Međutim, ovdje se radi o nekoj vrsti uduplanog estetskog i emotivnog intenziteta – o ženi koja posmatra more bi se moglo mnogo pisati (iz njenog ugla) upravo u tom smislu, ali pošto se radi o vrhuncu koji se ostvaruje u prirodi (a svitanje nad morem je jedan od najljepših prizora koji se uopšte mogu vidjeti) i vrhuncu na kojem se nalazi žena (u smislu njene mladosti i ljepote), te njihovoj uvezanosti, komplementarnosti (iz ugla onog ko to posmatra) onda se može govoriti i o kosmičkim, metafizičkim dimenzijama ove slike. Za Bulgakovljevu Margaritu se često kaže da je oličenje ženske ljubavi, pa je samim time taj lik izvan ili iznad uobičajenog, zemaljskog, dakle, pripada idealističkom ili metafizičkom svijetu. Žena koja posmatra more okrenuta leđima, pogotovo ako se nalazi između onoga ko je posmatra i izlazećeg sunca dobija neku vrstu oreola, postaje u najvećoj mogućoj mjeri tip ili tačnije apsolutno oličenje, u ovom slučaju – ženstvenosti. U tim okolnostima takvom ne postaje isključivo žena (pa time ona ne mora biti tada oličenje jedino ženstvenosti), već to mjesto može zauzeti i muškarac (možda sa oružjem u rukama, ili nečim drugim što odražava muškost). Možemo u tim okolnostima zamisliti i figuru čovjeka, bez nekog naročitog naglašavanja spola, okrenutog leđima i zagledanog u izlazak sunca nad morem, pa bi on tada mogao biti apsolutno oličenje čovjekovog traganja za razumijevanjem postojanja i tome slično. Međutim, to što žena gleda more okrenuta leđima ne može nikako biti važno samo po sebi, nego ta „slika“ uključuje i „nevidljivog“ posmatrača (a njegovo je prisustvo nevidljivo i u odnosu na „sliku“ žene koja gleda more: jer njega u toj slici nema, već se njegovo prisustvo podrazumijeva) – te i u odnosu na samu ženu (jer ona vjerovatno ne zna da je neko posmatra). Jedino iz njegove tačke gledišta, a to bi se moglo univerzalizirati u tački gledišta umjetnika uopšte, slika žene koja gleda more može poprimiti dimenzije koje ima. Moglo bi se ustvrditi da je slika žene koja posmatra more najljepša slika na ovom svijetu uopšte. Zamislimo samo da ista ta žena stoji na balkonu i posmatra jutarnju vrevu na pijaci, gradski saobraćaj ili kranove na obližnjem gradilištu, s jedne strane, a s druge, zamislimo da ista ta žena, istog jutra i na istom moru, razgovara na mobilni telefon i svaki čas gleda u sat – u oba slučaja bi bila potpuno razorena kosmička snaga „slike“ žene koja gleda more okrenuta leđima. Isto tako, ukoliko zamislimo svitanje nad morskom pučinom, posmatrano sa vrata koja vode na balkon, a da na tom balkonu nema te žene, onda bi to tek bila jedna lijepa slika koja može poslužiti u turističkoj promociji ljetovališta ili bi mogla stajati na desktopu nečijeg kompjutera. Dakle, slika žene koja posmatra more okrenuta leđima je spoj najljepše slike u prirodi sa slikom žene (u kojoj je ipak najveća koncentracija estetskog), a sve to ne bi kao takvo bilo spoznatljivo da ne postoji oko Umjetnika.
RSS Feed