piše: Jasmina Šušić
Teško je pisati o beat pokretu, a pritom izbjeći neizostavnu sliku glasnih pjesnika u crnim dolčevitama, uvaljanim u najrazličitija stanja svijesti pod utjecajem opojnih sredstava kako u nekom neobičnom zanosu mrmljaju stihove uz jak jazz ritam. Međutim, beat pokret je bio i još uvijek jest jedan od najsnažnijih i najutjecajnijih pokreta u pop kulturi. I premda su većina aktera danas mrtvi, beat živi u svom naslijeđu, oslanjajući se na neophodnu slobodu izražavanja, spontanost toka svijesti i život u konstantnom, bezkompromisnom traganju za smislom. I baš kao što je sam Kerouac, jedan od najvećih heroja beata, vrlo jasno izrekao u svom romanu „Dharma bums“(u nas vrlo nespretno preveden kao „Dharma lutalice“) život je mnogo veći i jači od onog što nam svakodnevnica servira u svom magličastom okruženju.
Teško je pisati o beat pokretu, a pritom izbjeći neizostavnu sliku glasnih pjesnika u crnim dolčevitama, uvaljanim u najrazličitija stanja svijesti pod utjecajem opojnih sredstava kako u nekom neobičnom zanosu mrmljaju stihove uz jak jazz ritam. Međutim, beat pokret je bio i još uvijek jest jedan od najsnažnijih i najutjecajnijih pokreta u pop kulturi. I premda su većina aktera danas mrtvi, beat živi u svom naslijeđu, oslanjajući se na neophodnu slobodu izražavanja, spontanost toka svijesti i život u konstantnom, bezkompromisnom traganju za smislom. I baš kao što je sam Kerouac, jedan od najvećih heroja beata, vrlo jasno izrekao u svom romanu „Dharma bums“(u nas vrlo nespretno preveden kao „Dharma lutalice“) život je mnogo veći i jači od onog što nam svakodnevnica servira u svom magličastom okruženju.
Sve je počelo 50.-ih godina dvadesetog stoljeća. U daljenjem tekstu koristim se, kao što je i ustaljeno, nazivom beat, premda, kako to uvijek i biva, glavni akter tog pokreta, Jack Kerouac, koji je i skovao naziv, odbijao je nazivati se beatnikom. Oni su jednostavno bili ono što jesu. Mladi, talentirani ljudi, marginalizirani pojedinci koji su živjeli umjetnost na specifičan način, počesto se odavajući i autodestrukciji u jednom širem kontekstu. Ili su barem tako mislili.
1948. godine J. Kerouac je u razgovoru sa Johnom Holmesom prvi put je koristio frazu „Beat generacija“ opisujući mlade, kreativne pojedince okupljene u newyorškim kafićima, posvećene umjetnosti i jednom novom stilu života, također im pridavajući naziv izgubljene generacije. Za šire mase bili su underground odmetnici. Kasnije se uspostavilo da su kreativna žila kucavica Amerike.
Dakle, što odvaja beatnike od drugih pokreta u umjetnosti? Što je to tako specifično i dobro u cijeloj toj priči? S jedne strane duboka potraga za vlastitom duhovnošću, istraživanje velikih religija iz jedne šire perspektive (buddhizam i hinduizam ponajviše), s druge strane spontano izražavanje, slobodan rječnik, poezija nabijena emocijama, ritmičnost, sklad i potpuno otvorena forma pisanja bez ikakvih unaprijed zadanih formi. Tu je i osjećaj jedinstva i pripadanja, seksualne slobode, eksperimentiranje s drogama i alkoholom, skitnički duh, izbjegavanje svih društvenih normi, odcjepljenje od standarnog života. Možda je najtužnije u cijeloj toj priči što su upravo ti heroji promicali širinu i velebnost čovječeg duha, a istovremeno ga uništavali opijeni marihuanom, benzedrinom, morfijem (kasnije i heroinom), LSD-ijem, peyotlom…. Međutim, u ovoj nas priči zapravo zanima sam literarni rad tih pisaca.
Osim toga, bitno je pripomenuti, da u današnje doba komercijalizacije i inih puteva do destrukcije pravih, umjetničkih vrijednosti, mnogi su samoprozvani beatnici zapravo bili tek sjene i sljedbenici velikih.
Imamo i primjer velikog pjesnika C. Bukowskog, koji je nesumnjivo jedan od najvećih američkih pjesnika, ali po samom stilu ne i beatnik, premda ga mnogi trpaju u taj koš.
U New Yorku su se sreli tri najveća beatnika: J.Kerouac, W.Burroughs i Allen Ginsberg, koje je prema priči, upoznao zajednički prijatelj Lucien Carr. Kasnih pedesetih dio scene se seli u San Francisco, pod toplim suncem, uz zagrljaj oceana nova era slobdoumlja započinje pod nazivom „San Francisco Reinessance“. Na scenu stupaju Michael McClure, Gary Snyder, Lawrence Ferlinghetti, Anne Waldman, Diane DiPrima, etc…
No mi ćemo se ovdje pozabaviti trojicom najvećih:
1948. godine J. Kerouac je u razgovoru sa Johnom Holmesom prvi put je koristio frazu „Beat generacija“ opisujući mlade, kreativne pojedince okupljene u newyorškim kafićima, posvećene umjetnosti i jednom novom stilu života, također im pridavajući naziv izgubljene generacije. Za šire mase bili su underground odmetnici. Kasnije se uspostavilo da su kreativna žila kucavica Amerike.
Dakle, što odvaja beatnike od drugih pokreta u umjetnosti? Što je to tako specifično i dobro u cijeloj toj priči? S jedne strane duboka potraga za vlastitom duhovnošću, istraživanje velikih religija iz jedne šire perspektive (buddhizam i hinduizam ponajviše), s druge strane spontano izražavanje, slobodan rječnik, poezija nabijena emocijama, ritmičnost, sklad i potpuno otvorena forma pisanja bez ikakvih unaprijed zadanih formi. Tu je i osjećaj jedinstva i pripadanja, seksualne slobode, eksperimentiranje s drogama i alkoholom, skitnički duh, izbjegavanje svih društvenih normi, odcjepljenje od standarnog života. Možda je najtužnije u cijeloj toj priči što su upravo ti heroji promicali širinu i velebnost čovječeg duha, a istovremeno ga uništavali opijeni marihuanom, benzedrinom, morfijem (kasnije i heroinom), LSD-ijem, peyotlom…. Međutim, u ovoj nas priči zapravo zanima sam literarni rad tih pisaca.
Osim toga, bitno je pripomenuti, da u današnje doba komercijalizacije i inih puteva do destrukcije pravih, umjetničkih vrijednosti, mnogi su samoprozvani beatnici zapravo bili tek sjene i sljedbenici velikih.
Imamo i primjer velikog pjesnika C. Bukowskog, koji je nesumnjivo jedan od najvećih američkih pjesnika, ali po samom stilu ne i beatnik, premda ga mnogi trpaju u taj koš.
U New Yorku su se sreli tri najveća beatnika: J.Kerouac, W.Burroughs i Allen Ginsberg, koje je prema priči, upoznao zajednički prijatelj Lucien Carr. Kasnih pedesetih dio scene se seli u San Francisco, pod toplim suncem, uz zagrljaj oceana nova era slobdoumlja započinje pod nazivom „San Francisco Reinessance“. Na scenu stupaju Michael McClure, Gary Snyder, Lawrence Ferlinghetti, Anne Waldman, Diane DiPrima, etc…
No mi ćemo se ovdje pozabaviti trojicom najvećih:
*Irwin Allen Ginsberg
Irwin Allen Ginsberg rođen je 03.06.1926.g. u Newarku. Rođen je u židovskoj obitelji. Život mu je obilježio trajno nesređen odnos s majkom, koja je patila od shizofrenije i paranoje. Tako u jednom trenutku tvrdi da je i njegova najpoznatija poema „Urlik“ zapravo obračun sa nesređenim emocijama i frustracijama iz djetinjstva( baš kao i poema imenom „Kaddish“) Već kao mladi tinejdžer zanimao se za politiku i stanje u svijetu. Tako je već tada napisao protestno pismo New Yorku Timesu, u kojem oštro izlaže svoja antiratna gledišta, a sve to u vrijeme drugog svjetskog rata. Kao brucoš na Columbiji sprijateljio se s Lucienom Carrom, koji ga je navodno upoznao s Kerouacom i Burroghousom. Potajno je bio zaljubljen u gotovo mitsku figuru, Neala Cassidyja, a susret njih dvojice Kerouac je opisao u prvom poglavlju svog romana „Na cesti“. Ironično, ili ne, Ginsberga je u romanu nazvao Carlo Marx. 1954.g. u San Franciscu upoznaje svog životnog partnera i ljubavnika Petera Orlovskog. Veliki dio svog života posvetio je izučavaju i prakticiranju hinduizma i buddhizma. Družio se s osnivačem Hare Krishne, A.C. Bhaktivedantom Swami Prabhupadom. Jedan od bliskih prijatelja bio mu je i guru LSD-a, Timothy Leary.
1955.g. u Berkleyju, California, napisao je svoju najpoznatiju i najcjenjeniju poemu „Urlik“ („The Howl“). Poema se sastoji od tri djela i fusnote. Mješavina je snažnih stihova, opscenih motiva i jakih ritmičnih slogova. Posvetio ju je Carlu Solomonu, i prvi puta ju izveo u legendarnoj „Six Gallery“ u San Franciscu. Lawrence Ferlinghetti, također jedan od velikih beatnika, izdao ju je u svojoj, i danas aktivnoj, izdavačkoj kući „City Lights Bookstore“. Kasnije je završio na sudu, zbog nekoliko djela koje je izdao, jer su za tadašnje konzervativne američke vlasti ta remek-djela bila suviše vulgarna.
U izdanju „City Lights Bookstorea“ uz „Urlik“ najčešće nalazimo i druge Ginsbergove pjesme, kao što je to slučaj s nadrealnom „In the back of the real“ i klasičnom „Sunflower Sutra“.
Na Ginsberga kao pjesnika najveći utjecaj su ostavili William Blake, William Carlos Williams i Walt Whitman.
Između ostalih izdao je i slijedeće zbirke: „Kaddish and other poems“, „The Yage Letters“(zajedno s Williamom Burroughsom), „The fall of America“, „Plutonian Ode: Poems“, „Mind breaths“, „Iron Horse“, „The Howl and other poems“. Posebno je zanimljiva snimka njegove pjesme „Ballad of the skeletons“ sa slavnim Paulom McCartneyjem na gitari.
05.04.1997. umro je u sedamdesetoj godini života, od hepatitisa , u New Yorku. Pokopan je u obiteljskoj grobnici Gomel Chesed Cemetary.
Irwin Allen Ginsberg rođen je 03.06.1926.g. u Newarku. Rođen je u židovskoj obitelji. Život mu je obilježio trajno nesređen odnos s majkom, koja je patila od shizofrenije i paranoje. Tako u jednom trenutku tvrdi da je i njegova najpoznatija poema „Urlik“ zapravo obračun sa nesređenim emocijama i frustracijama iz djetinjstva( baš kao i poema imenom „Kaddish“) Već kao mladi tinejdžer zanimao se za politiku i stanje u svijetu. Tako je već tada napisao protestno pismo New Yorku Timesu, u kojem oštro izlaže svoja antiratna gledišta, a sve to u vrijeme drugog svjetskog rata. Kao brucoš na Columbiji sprijateljio se s Lucienom Carrom, koji ga je navodno upoznao s Kerouacom i Burroghousom. Potajno je bio zaljubljen u gotovo mitsku figuru, Neala Cassidyja, a susret njih dvojice Kerouac je opisao u prvom poglavlju svog romana „Na cesti“. Ironično, ili ne, Ginsberga je u romanu nazvao Carlo Marx. 1954.g. u San Franciscu upoznaje svog životnog partnera i ljubavnika Petera Orlovskog. Veliki dio svog života posvetio je izučavaju i prakticiranju hinduizma i buddhizma. Družio se s osnivačem Hare Krishne, A.C. Bhaktivedantom Swami Prabhupadom. Jedan od bliskih prijatelja bio mu je i guru LSD-a, Timothy Leary.
1955.g. u Berkleyju, California, napisao je svoju najpoznatiju i najcjenjeniju poemu „Urlik“ („The Howl“). Poema se sastoji od tri djela i fusnote. Mješavina je snažnih stihova, opscenih motiva i jakih ritmičnih slogova. Posvetio ju je Carlu Solomonu, i prvi puta ju izveo u legendarnoj „Six Gallery“ u San Franciscu. Lawrence Ferlinghetti, također jedan od velikih beatnika, izdao ju je u svojoj, i danas aktivnoj, izdavačkoj kući „City Lights Bookstore“. Kasnije je završio na sudu, zbog nekoliko djela koje je izdao, jer su za tadašnje konzervativne američke vlasti ta remek-djela bila suviše vulgarna.
U izdanju „City Lights Bookstorea“ uz „Urlik“ najčešće nalazimo i druge Ginsbergove pjesme, kao što je to slučaj s nadrealnom „In the back of the real“ i klasičnom „Sunflower Sutra“.
Na Ginsberga kao pjesnika najveći utjecaj su ostavili William Blake, William Carlos Williams i Walt Whitman.
Između ostalih izdao je i slijedeće zbirke: „Kaddish and other poems“, „The Yage Letters“(zajedno s Williamom Burroughsom), „The fall of America“, „Plutonian Ode: Poems“, „Mind breaths“, „Iron Horse“, „The Howl and other poems“. Posebno je zanimljiva snimka njegove pjesme „Ballad of the skeletons“ sa slavnim Paulom McCartneyjem na gitari.
05.04.1997. umro je u sedamdesetoj godini života, od hepatitisa , u New Yorku. Pokopan je u obiteljskoj grobnici Gomel Chesed Cemetary.
*William Seward Burroughs
William Seward Burroughs II. rođen je 05.02.1914.g. u St.Louisu. kao mladi školarac objavio je svoj prvi esej pod nazivom „Personal Magnetism“. Diplomirao je na Harvardu. Smatra se jednim od najavangardnijih pisaca dvadesetog stoljeća, što zbog osebujnog pisanja i nadrealne tematike, ponajviše naglašene u „Golom ručku“(„Naked Lunch“), što zbog hirovitog načina života obilježenog ovisnošću o morfiju i heroinu. Pedestih godina proputovao je Europu, i upoznao veliku prijateljicu Ilse Klapper, kojom se i oženio, kako bi joj priskrbio vizu. Priča kaže da su se vjenčali baš u Hrvatskoj(!).
Po povratku su se razveli, ali su ostali prijatelji cijelog života. Potom seli u New York, na nagovor ranije spomenutog Luciena Carra, i postaje neodvojivim djelom rane beat scene. Unatoč svojoj homoseksualnosti, živio je s Joan Vollimer, koja mu je bila i muza. S Kerouacom je napisao djelo imenom „And the Hippos were boiled in their tanks“, koja bi trebala svoje prvo izdanje doživjeti u studenom 2008.godine. Po ubojstvu Vollimerove, odlazi u Južnu Ameriku u potrazi za shamanskom, halucinogenom biljkom yagom (također poznata pod nazivom ayahuasca). Njegovo dopisivanje s Allenom Ginsbergom rezultira zajedničkom knjigom, ranije spomenutoj, „The Yage Letters“, izdane 1963.g.
Njegov boravak u Tangieru obilježen je pisanjem njegovog najpoznatijeg i najavangardnijeg romana „Goli ručak“(„Naked Lunch“), po kojoj je, tridesetak godina kasnije, snimljen i film. U šezdesetim godinama postaje i teški ovisnik o heroinu, a njegova autodestrukcija na granici ludila postaje sastavni dio njegovih literarnih djela. U jednom periodu čak postaje i član, danas širom razgranate, scijentološke sekte. Ali na sreću, ubrzo odustaje.
1974. uz Ginsbergovu pomoć počinje predavati kreativno pisanje na gradskom koledžu u New Yorku.
Između ostalog, u suradnji s bendom The Doors, snima dijelove Morrisonove poeme „The celebration of the lizard“, gdje se njegov tmuran, izgrebani glas savršeno poklapa s mistikom i glazbenim bravurama preostalih članova Doors-a.
Dio njegove prebogate zbirke romana i kratkih priča, čine između ostalog i: „Junkie“, „Queer“, „The soft machine“, „Nova Express“, „Port of saints“, „Dead fingers talk“, „So who owns death tv?“, „Ghost of chance“, „Electronic revolution“ etc…
Umro je 02.08.1997. u gradu Lawrence, u osamdeset i trećoj godini života, od komplikacija izazvanih infarktom. Pokopan je u obiteljskoj grobnici Bellefontaine Cemetary u St. Louisu.
William Seward Burroughs II. rođen je 05.02.1914.g. u St.Louisu. kao mladi školarac objavio je svoj prvi esej pod nazivom „Personal Magnetism“. Diplomirao je na Harvardu. Smatra se jednim od najavangardnijih pisaca dvadesetog stoljeća, što zbog osebujnog pisanja i nadrealne tematike, ponajviše naglašene u „Golom ručku“(„Naked Lunch“), što zbog hirovitog načina života obilježenog ovisnošću o morfiju i heroinu. Pedestih godina proputovao je Europu, i upoznao veliku prijateljicu Ilse Klapper, kojom se i oženio, kako bi joj priskrbio vizu. Priča kaže da su se vjenčali baš u Hrvatskoj(!).
Po povratku su se razveli, ali su ostali prijatelji cijelog života. Potom seli u New York, na nagovor ranije spomenutog Luciena Carra, i postaje neodvojivim djelom rane beat scene. Unatoč svojoj homoseksualnosti, živio je s Joan Vollimer, koja mu je bila i muza. S Kerouacom je napisao djelo imenom „And the Hippos were boiled in their tanks“, koja bi trebala svoje prvo izdanje doživjeti u studenom 2008.godine. Po ubojstvu Vollimerove, odlazi u Južnu Ameriku u potrazi za shamanskom, halucinogenom biljkom yagom (također poznata pod nazivom ayahuasca). Njegovo dopisivanje s Allenom Ginsbergom rezultira zajedničkom knjigom, ranije spomenutoj, „The Yage Letters“, izdane 1963.g.
Njegov boravak u Tangieru obilježen je pisanjem njegovog najpoznatijeg i najavangardnijeg romana „Goli ručak“(„Naked Lunch“), po kojoj je, tridesetak godina kasnije, snimljen i film. U šezdesetim godinama postaje i teški ovisnik o heroinu, a njegova autodestrukcija na granici ludila postaje sastavni dio njegovih literarnih djela. U jednom periodu čak postaje i član, danas širom razgranate, scijentološke sekte. Ali na sreću, ubrzo odustaje.
1974. uz Ginsbergovu pomoć počinje predavati kreativno pisanje na gradskom koledžu u New Yorku.
Između ostalog, u suradnji s bendom The Doors, snima dijelove Morrisonove poeme „The celebration of the lizard“, gdje se njegov tmuran, izgrebani glas savršeno poklapa s mistikom i glazbenim bravurama preostalih članova Doors-a.
Dio njegove prebogate zbirke romana i kratkih priča, čine između ostalog i: „Junkie“, „Queer“, „The soft machine“, „Nova Express“, „Port of saints“, „Dead fingers talk“, „So who owns death tv?“, „Ghost of chance“, „Electronic revolution“ etc…
Umro je 02.08.1997. u gradu Lawrence, u osamdeset i trećoj godini života, od komplikacija izazvanih infarktom. Pokopan je u obiteljskoj grobnici Bellefontaine Cemetary u St. Louisu.
*Jean-Louis Lebris de Kerouac
Jean-Louis Lebris de Kerouac, poznatiji kao Jack Kerouac rođen je 12.03.1922.g. u Lowellu. Dijete je katoličkih kanadskih emigranata francuskih korijena. U ranom djetinjstvu doživio je tragediju koja ga je obilježila za čitav život. Naime, njegov stariji brat Gerard umro je od teške bolesti. Kasnije je Kerouac opisao to iskustvo u svom romanu „Visions of Gerard“. Studirao je na Columbiji, i bavio se sportskim novinarstvom. Odlučio je napustiti fakultet i otići živjeti s tadašnjom djevojkom, a kasnije i ženom, Edie Parker. Za Jacka Kerouaca kažu da je konstantno pisao i pisakarao, noseći svoju veliku bilježnicu sa sobom. Mnogo puta su mu laskali, dijelili mu titulu „Kralja beatnika“, a on je često odgovarao vrlo ironično „Ja nisam beatnik, ja sam katolik“. 1950. godine objavljuje prvi roman „The town and the City“ pod pseudonimom John Keruac.
Njegova radoznalost i opijenost životom rezultirali su fascinantnim putešvestijama kroz Sjevernu Ameriku i Mexico. U svom najpopularnijem i širom svijeta poznatom romanu „Na cesti“(„On the road“), napisanog 1951.g., u središte radnje stavlja svog velikog prijatelja i srodnu dušu Neala Cassidyja, pod pseudonimom Dean Moriatry. Većinu svojih djela pisao je u toku svijesti, prepuštajući inspiraciji da ga vodi, bez prepravljanja i nadodavanja.
I u poeziji i u prozi Jacka Kerouaca prisutna je ritmičnost bebop jazza kojeg je intenzivno slušao. S druge strane prisutni su buddhistički motivi, molitva i traganje za prosvjetljenjem, kojoj se on vrlo srčano odao.
1958.g. napisao je svoj najbolji roman „Dharma Bums“, u kojem su najčešći motivi njegovo suživota s najbliskijim prijateljima te avanture i duhovne eskapade u društvu Garyja Snydera.
Napisao je; „On the road“, „Dr.Sax“, „The town and the city“, „Satori in paris“, „Dharma Bums“, „Mexico City Blues“, „Triestessa“, „Visions of Gerard“…
Umro je 21.10.1969.g. u St. Petersburgu, na Floridi, shrvan dugogodišnjim alkoholizmom, od ciroze jetre. Svijet ga pamti kao „oca“ beat pokreta i jednog od najtalentiranijih i najčitanijih pisaca dvadesetog stoljeća.
A tamo negdje, diljem ove šarene planete, mlade duše i dalje sanjaju o bespućima Amerike i slobodi uma, zahvaljujući upravo ovom čovjeku i pjesničkoj ostavštini beat generacije.
Jean-Louis Lebris de Kerouac, poznatiji kao Jack Kerouac rođen je 12.03.1922.g. u Lowellu. Dijete je katoličkih kanadskih emigranata francuskih korijena. U ranom djetinjstvu doživio je tragediju koja ga je obilježila za čitav život. Naime, njegov stariji brat Gerard umro je od teške bolesti. Kasnije je Kerouac opisao to iskustvo u svom romanu „Visions of Gerard“. Studirao je na Columbiji, i bavio se sportskim novinarstvom. Odlučio je napustiti fakultet i otići živjeti s tadašnjom djevojkom, a kasnije i ženom, Edie Parker. Za Jacka Kerouaca kažu da je konstantno pisao i pisakarao, noseći svoju veliku bilježnicu sa sobom. Mnogo puta su mu laskali, dijelili mu titulu „Kralja beatnika“, a on je često odgovarao vrlo ironično „Ja nisam beatnik, ja sam katolik“. 1950. godine objavljuje prvi roman „The town and the City“ pod pseudonimom John Keruac.
Njegova radoznalost i opijenost životom rezultirali su fascinantnim putešvestijama kroz Sjevernu Ameriku i Mexico. U svom najpopularnijem i širom svijeta poznatom romanu „Na cesti“(„On the road“), napisanog 1951.g., u središte radnje stavlja svog velikog prijatelja i srodnu dušu Neala Cassidyja, pod pseudonimom Dean Moriatry. Većinu svojih djela pisao je u toku svijesti, prepuštajući inspiraciji da ga vodi, bez prepravljanja i nadodavanja.
I u poeziji i u prozi Jacka Kerouaca prisutna je ritmičnost bebop jazza kojeg je intenzivno slušao. S druge strane prisutni su buddhistički motivi, molitva i traganje za prosvjetljenjem, kojoj se on vrlo srčano odao.
1958.g. napisao je svoj najbolji roman „Dharma Bums“, u kojem su najčešći motivi njegovo suživota s najbliskijim prijateljima te avanture i duhovne eskapade u društvu Garyja Snydera.
Napisao je; „On the road“, „Dr.Sax“, „The town and the city“, „Satori in paris“, „Dharma Bums“, „Mexico City Blues“, „Triestessa“, „Visions of Gerard“…
Umro je 21.10.1969.g. u St. Petersburgu, na Floridi, shrvan dugogodišnjim alkoholizmom, od ciroze jetre. Svijet ga pamti kao „oca“ beat pokreta i jednog od najtalentiranijih i najčitanijih pisaca dvadesetog stoljeća.
A tamo negdje, diljem ove šarene planete, mlade duše i dalje sanjaju o bespućima Amerike i slobodi uma, zahvaljujući upravo ovom čovjeku i pjesničkoj ostavštini beat generacije.
RSS Feed