Ne znam više s koje strane čitam knjigu. Cedim iz pluća katran. Ne znam više šta su mi kosti, a šta koža.
Bilo je tumbanja s glave na kuk, s kuka na rame, s mozga na pršljenove. Onda je prestalo tumbanje.
Neke stranice knjiga kljuckale su u glavi, kao vene, neke note, činele, triangli.
Ne znam.
      Prala sam noge u bojama, jednom popila vodu iz čaše za razređivanje. Da li je to? Nije.
Uplela sam se u niti platna, uvukla u tubu s bojom, ponestalo mi vazduha. Da li je to? Nije.
Da li je opet bilo tumbaranja ili sam se okliznula? Da li je to? Nije. 

Pala sam u komu.
Pričaju, neće još dugo... nema spoljašnjih povreda.
Potres duše, mozga. Ne znam. Dan kao dan, noć kao noć. Mirisalo je na jorgovan, pomešan sa okeanom.
      Davali su mi veštačko disanje. To je perverzno i grozno. Kad sam se dočepala aparata, prestali su.
Slika se nije smenjivala kao na filmskoj traci. Svaki pokret išao je unazad, bledo.
Iscepali su mi košulju, lupali po grudima nekim spravama. Reanimacija.
Ogoljena pred sobom i drugima.
      Smeškala sam se u sebi, vrištala, besnela. Počeše ogoljevati sebe, misleći da ne čujem. Pitanja su padala kao luda u ludoj komi ili u njihovoj ludoj nesmotrenosti.
Glave su pričale , sve što nikad nisu smele ili htele. Glave su se ljuštile. Čuh i što htedoh i što ne htedoh. 
Nemoć da im se obratim, mrdnem, plašila me i veselila. Ogoljavali su se još više.
       Tako komirana, psovala sam od jedarceta do ćelije, od ćelije do organizma, od planete do planete, pa nazad. 
      Ono razumno, plemenito, širokogrudo negde se iščašilo i omrzla sam neke reči za sva vremena. Povremeno sam ih izbacivala na aparat. Kako? Ne znam.
      Znam da su to beležili kao - mašina za održavanje privremeno u kvaru... brljavi.
Nastavila sam da kuckam po aparatu i vezivala oči vodom, za prste na nogama. 
Svejedna sam, cerim se u sebi. Množina sam, sama. Svemnožina. Svejedna.
      Podrignula sam bure piva, probudila se u hrpi papira, moru mastila, boja. Dohvatih hamer na kome je vodootpornim markerom pisalo: „Ne isključujte me sa aparata pre no što to ja dozvolim!!!“
Koliko sam bila u komi. Ne znam. Gde su pronašli davno iscrtan natpis, ni to ne znam. 
Poslušali su me – bio je to moj prvi damar, posle.
  




Leave a Reply.