Nekada davno, u jednoj maloj zemlji, u jednom malom mjestu, živjela je djevojčica po imenu Agneza. Ona se razlikovala od svih drugih djevojčica. Nikada se sa njima nije igrala, iako je to žarko željela, već je uvijek svoje slobodno vrijeme provodila ispod jedne stare breze, gdje bi u samoći pravila kolačiće od pijeska, ponekad plakala, ako bi bila tužna, i često maštala o svom Crnom vitezu, kojeg je vidjela u snu. Prema Agnezi su njeni roditelji bili jako zli. Svaki dan je mala Agneza morala da posprema kuću, mijesi hljeb, donosi sa bunara vodu, a tek pred sumrak bi joj roditelji dozvolili da izađe iz kuće. Tada bi Agneza otišla pod svoju brezu. I tako je vrijeme prolazilo, Agneza je rasla, razvijala se u divnu i prekrasnu djevojku. Još uvijek je često boravila pod svojom brezom gdje je i dalje razmišljala, maštala o Crnom vitezu i čitala knjige. Roditelji joj nisu dozvoljavali da se druži sa ostalim djevojkama iz toga kraja, pa pošto je još bila mlada, nije poznavala ljude i bila je vrlo naivna.
Jednoga dana, dok je zalivala ruže u bašti, Agneza ugleda jednog tamnoputog, visokog mladića, koji je, noseći na ramenu ulovljenu srnu, prolazio puteljkom kraj njene kuće. Agneza ga vidje, i smjesta se zaljubi u njega. I Agneza se njemu dopade. Otada je često prolazio tim putem, želeći da je sretne. Zvao se Irmin, nosio je ime starogermanskog boga. Bio je sin seoskog kneza, lijep i bogat, dok je Agnezina porodica bila neugledna i siromašna. Agneza je bila sigurna da je to onaj o kojem je oduvijek sanjala. Uvijek bi pred sumrak izlazila ispred kuće, da zaliva u bašti cvijeće, ili da vodom spere prašinu sa popločene stazice, jer se nadala da će ugledati njenog dragog koji se u to doba obično vraćao iz lova. I tako je proteklo neko vrijeme. Najprije su po nekoliko minuta razgovarali na ogradi dvorišta. Zatim joj je Irmin pisao pisma, krišom ih ostavljajući u ružičnjaku. Naposlijetku, Agneza se, bez znanja svoje majke, počela noću iskradati iz kuće kako bi se u šumi sastajala sa Irminom. Noć bi provodili ležeći na suhom lišću i mekanoj šumskoj zemlji, pod krošnjom velikog stabla. Jednog lijepog jesenjeg dana, Irmin i Agneza su se vjenčali. Sada je Agneza živjela u prostranoj, bogatoj kući, nosila je skupocjenu odjeću, zlatne toke, ogrlice i prstenje. Ali njena sreća nije dugo trajala. Uskoro se Irmin počeo loše ponašati prema njoj. Agneza je bila nesretna, pomišljala je kako Irmin možda i nije onaj kojeg je nekad davno usnila. Tako je prolazilo vrijeme. Agneza je većinu vremena provodila sama, jer je Irmin uvijek bio u lovu. Jednoga jutra, puteljkom kraj Agnezine kuće prođe jedan mladi fratar. Bio je visok, mršav, odjeven u dugi, crni plašt. Agneza odmah pomisli kako je to njen Crni vitez i smjesta se zaljubi u njega. Narednog dana je zamolila svećenika da joj pošalje nekoga ko će svetom vodicom istjerati đavle iz njene kuće. Nadala se da će doći njen fratar. Zaista, to se i dogodilo. Otada je mladi fratar često navraćao da svetom vodicom istjeruje đavle iz Agnezine kuće. Uskoro se i on zaljubi u nju. Željeli su da budu zajedno, ali nisu mogli, jer Agneza je imala muža, a fratar svoju vjeru. Agnezina svekrva i svećenik su primijetili da se događa nešto neobično između Agneze i fratra. Svekrva je odlučila da obavijesti Irmina, dok je stari svećenik namjerio da pošalje fratra u neku daleku zemlju. I dok su oni sve to pripremali, Agneza i fratar su bezbrižno šetali šumom, maštali o svojoj budućnosti, kadli odjednom ispred njih iskrsnu jedna žena, sva prozirna i obasjana svjetlošću. To je bila vila. U ruci je držala čarobni štapić. Dobra vila im je kazala za zle namjere svekrve i svećenika, i ako žele da budu zajedno, moraju uz njenu pomoć otići u jednu drugu, čarobnu zemlju, jer će jedino tamo biti sretni, i biti zauvijek zajedno. I tako su se Agneza i fratar popeli na leđa džinovskog orla, kojeg je stvorila vila, i zauvijek odletjeli iz tog svijeta. Prošli su kroz sedam neba, prešli preko mnogo planina, zemalja i mora da bi naposlijetku stigli u njihovu čarobnu zemlju. U toj dalekoj, čarobnoj zemlji su uspjeli da urede svoj vrt. 



Leave a Reply.