Nekada davno, u jednoj maloj zemlji, u jednom malom mjestu, živjela je djevojčica po imenu Agneza. Ona se razlikovala od svih drugih djevojčica. Nikada se sa njima nije igrala, iako je to žarko željela, već je uvijek svoje slobodno vrijeme provodila ispod jedne stare breze, gdje bi u samoći pravila kolačiće od pijeska, ponekad plakala, ako bi bila tužna, i često maštala o svom Crnom vitezu, kojeg je vidjela u snu. Prema Agnezi su njeni roditelji bili jako zli. Svaki dan je mala Agneza morala da posprema kuću, mijesi hljeb, donosi sa bunara vodu, a tek pred sumrak bi joj roditelji dozvolili da izađe iz kuće. Tada bi Agneza otišla pod svoju brezu. I tako je vrijeme prolazilo, Agneza je rasla, razvijala se u divnu i prekrasnu djevojku. Još uvijek je često boravila pod svojom brezom gdje je i dalje razmišljala, maštala o Crnom vitezu i čitala knjige. Roditelji joj nisu dozvoljavali da se druži sa ostalim djevojkama iz toga kraja, pa pošto je još bila mlada, nije poznavala ljude i bila je vrlo naivna.