„Dok je Kafkinih tekstova, bit će, posve sigurno, i razmišljanja o zagonetkama u njima”[1]
Šta je zagonetka? Na koji način se ona kao jednostavni oblik odnosi prema ovom djelu? U kom obliku nju pronalazimo unutar ovog djela. Šta zagonetka predstavlja za Proces, a šta Proces predstavlja za nju. Na kakve zagonetke, te na kakva rješenja nailazimo u Procesu. Šta nam Proces govori o zagonetci. U ovom radu ću pokušati odgovoriti na ta pitanja. Pri tom ću se koristiti teorijom Andre-a Jolles-a o zagonetci kao jednostavnom obliku.
Šta je zagonetka? Na koji način se ona kao jednostavni oblik odnosi prema ovom djelu? U kom obliku nju pronalazimo unutar ovog djela. Šta zagonetka predstavlja za Proces, a šta Proces predstavlja za nju. Na kakve zagonetke, te na kakva rješenja nailazimo u Procesu. Šta nam Proces govori o zagonetci. U ovom radu ću pokušati odgovoriti na ta pitanja. Pri tom ću se koristiti teorijom Andre-a Jolles-a o zagonetci kao jednostavnom obliku.
Zagonetka
Zagonetka je pitanje koje traži odgovor. Prema Andre-u Jolles-u koji jednostavne oblike definira pomoću onoga što on naziva „duhovna zaokupljenost”, duhovna zaokupljenost zagonetke je znanje, želja i potreba za znanjem. U usporedbi s mitom kojem je duhovna zaokupljenost također znanje i znatiželja zagonetka se razlikuje po tome što u u njoj ne postoji odnos čovjeka prema svijetu. U zagonetci čovjek koji zna pita drugog čovjeka tako da ga sili na znanje. Osoba koja zna je mudrac; njoj je suprotstavljena druga koju on pitanjem navodi da svu svoju snagu i život stavi na to da također stekne znanje i pokaže se mudracem. Tako u zagonetci samo znanje postoji već u trenutku kad se pita, a ne zadobiva se, kao u mitu tek iz pitanja i odgovora. „U obliku mita sami smo pitači - u obliku zagonetke bivamo pitani, i to pitani tako da moramo odgovoriti. Stoga je mit u znaku slobode - zagonetka u znaku sputanosti; stoga je mit djelatnost, zagonetka patnja; stoga mit znači odah, zagonetka tjeskobu. Nije slučaj starovisokonjemačka riječ za zagonetku tunkal, mrkost.”[2] Andre Jolles tako zagonetke dijeli na dvije vrste sfinške i ilo zagonetke. Sfinške zagonetke su one u kojima pitanja postavlja neko okrutno biće pri tom odgovor znači život ispitaniku, a izostanak odgovora smrt. Ilo zagonetka bi bila ona, kod koje ako izostane rješenje, znače život i slobodu optuženiku koji ju je osmislo. Ove zagonetke se nazivaju i zagonetke o glavu, stoga što o njima ovise život i smrt. „Ne uzmoći riješiti zadnju zagonetku znači propasti, zadati zagonetku koju niko ne pogađa, znači život”[3] U zagonetci razlikujemo dvije instance onu koja pita i onu koja treba, odnosno mora odgovoriti na to pitanje. Zadavač posjeduje znanje, on zna, a pogađač treba da dokaže da mu je dorastao i da i on također zna. Tako „...suprotno od mita, zagonetka sadrži pitanje koje se postavlja da bi se istražilo, posjeduje li upitanik neko dostojanstvo, a bude li na pitanje odgovorio, ono priskrbljuje dokaz da je upitanik dostojan.”[4] Pored zagonetki koje su određene kao jednostavni oblici postoje i pojedine životne situacije i događanja koja svojim osobinama, duhovnom zaokupljenošću i oblikom odgovaraju zagonetci. Tako Andre Jolles navodi ispit i sudsku sjednicu. U tom slučaju optuženik je onaj koji postavlja zagonetku, onaj koji zna, a sudac onaj koji je mora riješiti, koji mora znati. Također postoje i slučajevi u kojima se zagonetka proširuje i postaje pričom, te u toj priči samoj sebi namiče komentar. Tako se zagonetka zločina proširuje do pripovijesti, detektivske priče i romana. U tim pripovijestima zločinac postavlja zagonetu, on goneta sebe i svoj zločin, a detektiv rješava zagonetku. Razlog zagonetanja i odgonetanja, u slučajevima kad nisu u pitanju sfinške i ilo zagonetke, je pitanje tajne saveza i pristupa tom savezu. Ispitanik žudi za pristupom, a zadavač, koji zastupa skupinu povezanu znanjem, se zagonetanjem brine da ispitanik svojim odgonetanjem, pokaže dostojanstvo i zrelost za pristup tom savezu. Rješenje je u tom slučaju parola, lozinka koja daje pristup nečem zatvorenom, tajnom. Na koji način se zagoneta je pitanje jezika. „Jezična gesta zagonetke potječe bez izuzetka iz zasebnih jezika.”[5]
Zasebni jezik je jezik saveza, zatvorena kruga, skupine koja je povezana znanjem. U tom slučaju ispitanik prije svega mora pokazati da razumije jezik skupine kojoj želi pristupiti. Međutim odgonetanje nije jednostavno razumijevanje jezika zagonetke, zbog njegove višeznačnosti, već prije svega naziranje onog smisla u toj višeznačnosti koji odgovara znanju i razumjevanju svijeta posvećene zajednice, onog smisla koji unutar te zajednice znači smisao svijeta. „Zasebni jezik kao i opći jezik konstituiraju svijet, pravi svijet dotične zajednice. Ali dok opći jezik postavlja stvari neposredno takvima kakve jesu, pa je zato apsolutan i u strogom smislu jednoznačan, zaseban jezik odražava smisao stvari, njihovu unutarnju isprepletenost i dublje značenje; zato biva tako višeznačnim kakvim je vazda svijet viđen iznutra.”[6] S obzirom na višeznačnost zagonetke tako postoje zagonetke koje imaju više rješenja čija različitost opet proizilazi iz pogleda na svijet skupina u kojoj se gonetaju. Andre Joles tako upozorava na zagonetke koje u muškom društvu imaju jedno ne-bezazleno rješenje, a u ženskom drugo bezazleno. Tako s obzirom na višeznačnost zagonetki on upozorava da prave zagonetke posjeduju višeznačno rješenje.
Proces
Već naslov djela Proces nas upućuje na zagonetku. Proces, odnosno sudska sjednica kako smo vidjeli svojim oblikom odgovara obliku zagonetke. U Procesu se međutim dešava nešto neobično. Prethodno je ustanovljeno kako na sudskoj sjednici optuženik postavlja zagonetku koju sudac mora odgonetnuti: „optuženik tu zadaje zagonetku, ne uspije li je sucu pogoditi, on - svakako hic et nunc - prestaje biti sucem.”[7] U Procesu nemamo jasno raspodijeljene ove uloge ispitivača i ispitanika. Sudac, odnosno sud, nije jednostavno onaj koji treba da odgonetne Josefa K. i riješi pitanje o njegovoj krivnji, već i on postavlja svoju zagonetku, zagonetku o optužbi. Josef K. Tako se umjesto rješenjem na zagonetku odgovara zagonetkom. U takvoj situaciji Josef K. ne poznaje rješenje onoga što bi trebalo da bude određeno njegovim znanjem. On ne može znati da li je kriv prije nego što odgonetne tajnu optužbe. S obzirom na to da se onaj koji ima znanje i koji je postavio krije i ostaje tajan, tako se i zagonetka komplicira. Josef K. ne samo da ne zna zašto je optužen, nego ne zna ni tko ga je optužio. Tako se rješenje zagonetke pred njim postavlja kao nemoguća misija, ali misija koju on mora obaviti ili propasti. Za njega praktično ne postoji ništa više i ništa neće moći postojati ukoliko ne riješi zagonetku. Pred njim je samo vrijeme za rješavanje zagonetke, ako je riješi on će biti slobodan, ukoliko je ne riješi propada. Posmatrano s tog aspekta vremenska koncepcija ovog romana mogla bi se posmatrati kao vrijeme rješenja zagonetke. Na samom početku romana Josefa K. bude i on ispada iz normalne vremenske rutine, satovi se zaustavljaju i vrijeme za njega prestaje da postoji. Vrijeme u svojoj osnovi postaje kružno, sve od tog početnog momenta do samog kraja radnja će se vrtiti oko njegovog pokušaja da odgonetne tu zagonetku koja se postavila pred njim.
Kafkini likovi gube svoj konvencionalni osjećaj za vrijeme. Ono poprima oblik neutralnog i krajnje subjektivnog, kružnog vremena. Glagolskim vremenima i prilozima Kafka podvlači osjećaj vremenske bezorijentacije: Idućeg tjedna K. je čekao od dana do dana da ga ponovo pozovu, nije mogao vjerovati da su doslovno shvatili njegove riječi da odbija preslušavanje... Šesto odnosno sedmo poglavlje počinju rečenicom: Jednom poslijepodne.... Jednog zimskog poslijepodneva...[8]
Vrijeme za druge teče i dalje,a on je ispao iz kolotečine i svaki njegov pokušaj da uprati njegov tok ostaje bezuspješan. Sižejno prikazivanje događaja odvija se u periodu od njegovog 30. do 31. rođendana i taj period je obilježen njegovom uzaludnom potragom za rješenjem. „Premda je roman Proces zagonetan, on se ne odvija kao niz zagonetki nego se, upravo suprotno, odvija kao niz uzastopnih pokušaja da se jedna jedina zagonetka riješi. Na tematskom planu to je sasvim jasno određeno: zagonetno je zašto je Josef K. uhapšen i tko ga je uhapsio, a fabula je samo eksplikacija uzaludnog traženja odgovara na ta dva pitanja.”[9] Tako je njegovo vrijeme obilježeno kretanjem u krugu pokušaja i neuspjeha u rješavanju zagonetke. „U Procesu se tako malo što doista novo zbiva. Epizode u velikoj mjeri ponavljaju jednu osnovnu „priču”: Josef K. pokušava nešto saznati o svojem procesu, susreće se sa nekim osobama, razgovara s njima i na kraju ne saznaje ništa. Niz poglavlja je tako nalik uzastopnim komentarima jedne te iste situacije: ponavlja se neka elementarna struktura priče o pokušaju, tračku nade i slomu očekivanja.”[10] Pripovjedač u ovom djelu pripovijeda s aspekta glavnog junaka Josefa K. on nije sveznajući, njegovo znanje ne prevazilazi znanje Josefa K. Josef K. ne zna, pripovjedač ne zna, mi ne znamo tko i zašto njega optužuje ni da li je on kriv i nikada nećemo ni saznati. Čak i oni koji djeluju u svrhu glavnog Josefovog antagoniste ne znaju tko je to. Nitko ne zna.
U djelima poput Procesa i Dvorca problematičnost je likova dovedena u stanovitu pogledu do krajnjih granica: upitnost svih aktanata iskazana je na različite načine, ali ona je uvijek ekstremna u tom smislu što je nekadašnjem „junaku„ oduzeta čak i mogućnost da se odista sučeljava s određenom antagonističkom pozicijom ... imanentna poetika Kafkinih romana mogla bi se pak nazvati poetikom stvaranja fikcija koje sugeriraju svijet neprozirnosti, svijet u kojemu upravo glavni aktanti (glavni po konvencionalnoj kategorizaciji) na paradoksan način ne agiraju, nego su ili pasivni, odnosno nemoćni, ili su neprisutni, neuhvatljivi( kao uprava dvorca u istoimenom romanu ili sud u procesu) pa su obilježeni tako reći egzistencijalnom negativnošću.[11]
Nevinost ili krivnja Josefa K. može se pokazati samo u odnosu na optužbu, a optužba je zagonetka i antagonista je tajna, zagonetka. Znanje o zakonu, koje je potrebno za bilo kakvu pretpostavku o mogućoj krivnji, izostaje. Josef K. se ne može sjetiti. On zapravo ne zna ni čega bi se zapravo mogao i trebao sjetiti. On ne poznaje zakon i silu koja njime upravlja. Možda on jeste, za nešto, po tom nekom tajnom i nikom poznatom zakonu kriv. On to nikako ne može znati, jer ne poznaje ni zakon ni tko stoji iza njega. Tako rješenje njegove zagonetke, pitanje njegove krivnje, se pretvara u zagonetku koju on ne može odgonetnuti. On, koji bi trebao biti taj koji zna da li je kriv ili nije, ne zna. Rješenje zagonetke koja je postavljena pred njega podrazumjeva znanje, koje je opet moguće zadobiti samo rješenjem zagonetke. To je jedan zatvoren krug koji nema početka ni kraja. On je pogriješio, možda, samo svojim neprihvaćanjem, svojim suprotstavljanjem tom zakonu i toj sili, te tako zapao u rješavanje te, nerješive, kružne zagonetke, koja štiti i krije tu silu i taj zakon, te koja samom svojom tajnošću, održava svoju moć. Svojim suprotstavljanjem on se u startu pokazao kao nepoželjan, nedostojan i možda opasan za pristup znanju. Možda bi on dobio neki uvid ili bi, u svakom slučaju, bolje prošao da je u startu pokazao pokoravanje ili barem poštovanje. Možda je, s aspekta zagonetke, to zapravo i bio ispit, kojim se pokazalo da je nedostojan za pristup, a on to nije prepoznao. On nije dao pravi odgovor i nikad neće dobit pristup znanju. U tom slućaju, on je već tad bio osuđen na propast, a ova kružna zagonetka je samo odbijenica i uputnica za njegovu smrt. Možda je to zakon, čija je zagonetka tajnovito hapšenje, kojim se svi testiraju, pri čemu se krivica i propast ili pristup određuju njihovim stavom. Krivi su svi oni, koji ne pokažu neupitnu pokornost njegovom načinu djelovanja. Uzaludno traženje odgovora i znanja, na koje se zauvjek izgubilo pravo, još samo ostaje pitanje vremena i koprcanje pred smrt. No, sve mogućnosti prilikom interpretacije ostaju samo mogućnosti i ništa se ne može sa sigurnošću tvrditi. A ono o čemu nam ovo djelo sigurno govori su upravo mogućnosti tumačenja i interpretacije. Tumačenje se ne iscrpljuje u jednoj interpretaciji, ona je samo jedna od mogućih. O tom pitanju višeznačnosti nekog djela i mogućnostima njegove interpretacije se govori u raspravi Jozefa K. sa svećenikom. Svećenik pritom tumači Josefu K. priču o seljaku i zakonu na različite načine. Upozoravajući pritom na višeznačnost teksta i mnogostruku mogućnost interpretacije.
Kada Josef K. nije zadovoljan jer želi konačno objašnjenje, svećenik kaže: „Ja ti iznosim samo mišljenja koja o toma postoje. Ne treba da se na njih suviše osvrćeš. Taj spis se ne može izmijeniti, i mišljenja o kojima ti govorimo često su samo izraz očajanja zbog te nemogućnosti“ Na ponovno traženje Josefa K. da se barem što se u tekstu priče može smatrati istinitim svećenik odgovara:“Ne mora se sve smatrati istinitim već samo nužnim“ nakon čega Josef K. uzvraća komentarom:“Žalosno mišljenje...Laž bi tad bila kamen-temeljac svijeta.[12]
Kao što smo vidjeli i u slučaju zagonetke se govorilo o njenoj višeznačnosti i više mogućih rješenja, pri čemu je pravo rješenje bilo određeno znanjem, te pogledom na svijet i shvatanjem njegovog smisla unutar zatvorenog kruga neke zajednice. Pritom je prava zagonetka određena kao ona koja ima višeznačno rješenje. O tome se govori i u ovoj raspravi. Kad svećenik upozorava da su mišljenja više samo odraz očajanja zbog nemogućnosti da se tekst izmijeni. Tekst nam kao i zagonetka nešto otkriva, a nešto skriva. Iza toga što se skriva kriju se različite mogućnosti interpretacije. To je ono što je skriveno, što nije upisano u tekst, što ostavlja mogućnost za slutnju i pretpostavke, a pretpostavke manje ili više brojne ostaju ipak samo moguća rješenja nikad jedina i sigurna, ponekad čak ni logičnija. Veliki broj mogućnosti za pretpostavke o ovom tekstu, apsurd na koji on upozorava, proizilazi iz onoga o čemu govori Viktor Žmegač u skladu s Bahtinovom teorijom o aktantima. Glavni aktant je skriven, nepoznat, tokom cijelog djela. To je ono što ovo djelo čini neprozirnim, a o onom što ne vidimo možemo samo pretpostavljat. Bilo bi posve drugačije da je ispripovijedana sudbina Josefa K od strane sveznajućeg pripovjedača, pa da smo mi kao čitaoci upoznati s tajnama i ustrojstvom tog svijeta u kojem se on gubi, ali mi kao i on ostajemo uskraćeni.
Najnevjerovatniji događaji se opisuju trezveno, hladno i suzdržano bez emocija, bez epiteta. To Kafkino bezlično pripovjedanje niti objašnjava niti ironizira postupke likova-ono ih samo referira. Kafka izbjegava svaku upućenost prema čitaocu (o višeslojnoj analizi nema niti govora) i svako olakšavanje dekodiranja njegovih tekstova. Čitajući Proces imamo osjećaj da rezultat naracije je nešto što bi se sasvim sigurno i drugačije moglo saopšititi. Kafka je stvorio tekstove koji na jedan lucidan način očituju višeznačnost djela.[13]
Taj svijet nad kojim vlada nepoznata sila i nepoznat zakon ostaju nam kao zagonetka iza koje se krije možda i bezbroj mogućih rješenja. Dovoljno je samo da naslutimo, pretpostavimo osobu, organizaciju, mašinu, inteligentno biće, lika i postavimo ga na mjesto Jozefovog glavnog antagoniste, te u skladu s njim smislimo razloge djelovanja i eto nove, moguće interpretacije. Moglo bi to biti bilo što, i to je ono zbog čega ovo djelo djeluje poput apsurda. U njemu se ništa ne nazire, a sve je moguće. „U samom tekstu priče o seljaku i zakonu, međutim, kao i u samom tekstu romana Proces, zapravo nema ništa nejasno niti nerazumljivo: to su priče u kojima se jasno opisuje što se i kako „jednom” , „negdje” zbilo.”[14] Problem je što pripovjedač ne zna više nego što zna Jozef, a to što se izdogađalo Jozefu podrazumijeva tajnu koju on nije riješio riješio. U romanu mi čitamo o njegovom pokušaju da riješi tu zagonetku koju on ne uspijeva riješiti. Ništa nije nejasno, osim što i mi poput glavnog junaka ostajemo uskraćeni za spoznaju.
No kako se spoznaja odnosi na razumjevanje nečega što je rečeno, u središte zanimanja u Procesu dolazi pitanje komunikacije. Josef K. se neprestano susreće s pojavama koje shvaća kao znakove, a nikako ne uspijeva odgonetnuti što znače ti znakovi. Njegov proces tako i započinje time što on uviđa da više ne može živjeti ne osvrčući se na sva ta značenja, što shvaća da više ne može biti „beznačajan“ jer više ništa ne može prihvatiti kao da nema značenja. Sudski proces tako mora biti praćen procesom odgonetanja, procesom koji je izravno potaknut raspadom takvih konvencijom utvrđenih veza između označitelja i označenoga kakve se uopće ne mogu uvidjeti ako su konvencije toliko čvrste da apsolutno prikrivaju sva moguća značenja.[15]
Kao što Jozef K. nije uspio doći do konačnog odgovora tako i nama to ostaje kao nemogućnost. On to nije uspio razriješiti ne zbog nečeg što je imao priliku čuti ili vidjeti, zbog nečeg što je on propustio, a mi kao čitaoci možda lucidniji od njega možemo pronaći unutar teksta, dekodirati i otkriti konačno rješenje. Mogućnosti rješenja za njega su bile mnogobrojne kao što su i nama takve ostale. On nije uspio jednostavno zbog toga što nije imao priliku. Položaj u kojem se on našao je poput položaja u kojem se mi nalazimo kao čitaoci. Znakovi na koje on nailazi su mnogoznačni i mogućnosti tumačenja su mnogobrojne. Tajna pred njim je neprozirna. On je pokušao doći do spoznaje. Pokušao je to na sve moguće načine koji su se pružili pred njim, ali to je za njega bilo nemoguće. „U skladu sa poetikom modernizma, Kafka ukida radnju, a ulogu svog glavnog junaka svodi na minimum. On kako je to rekao Ivan Focht, glavnog junaka nije izbjegavao, već, postavivši ga, uništio: oduzeo mu njegovu ličnost, pretvorio u stvar.”[16] Pozicija njegovog lika je takva da je on osim uzaludnih pokušaja, pri kojim se vrti u krug, nije u mogućnosti da djeluje. Pred njim je zid tajne, koji ostaje neprobojan do kraja, do njegove smrti. „U djelima poput Procesa i Dvorca problematičnost je likova dovedena u stanovitu pogledu do krajnjih granica: upitnost svih aktanata iskazana je na različite načine, ali ona je uvijek ekstremna u tom smislu što je nekadašnjem ”junaku” oduzeta čak i mogućnost da se odista sučeljava s određenom antagonističkom pozicijom, na primjer s konvencijama svoje sredine.”[17] U ovom slučaju ta antagonistička pozicija je taj tajni sud, koji je tajan za Jozefa K. kao i za sve one koje on ima prilike susresti u romanu. Koliko vremena za rješavanje ima osoba kod sfinških zagonetki prije nego što bude osuđena na smrt? Koliko vremena su imali ljudi, o kojim govori Jolles, da riješe zagonetku, nekad na Havajima, prije nego su njihova tijela bila bacana u jamu za kuhanje, a njihove kosti čuvane kao trofeji, ukoliko ne bi uspjeli? Ukoliko je svrha i zadaća zagonetke sa strane zadavača: ispitati da li je ispitanik dozrio za primanje posvete i omogućiti mu pristup zatvorenom, a sa strane pitanika pokazati svoje dostojanstvo, biti prepušten posveti, koliko je vremena imao Jozef K. prije svoje propasti da riješi zagonetku koja se ispriječila pred njim? Da li bi ga to rješenje spasilo? Možda ne ali bi sigurno dobio priliku da stvarno djeluje, da se suprotstavi i tek možda pobijedi. Da li je on mogao uraditi nešto nakon čega bi se, kao čudom, razriješio položaj u kakvom se našao, nešto zbog čega bi mu se taj tajni protivnik koji ga optužuje barem obznanio, ako ne i rekao za što ga optužuje? Brojne mogućnosti koje mi možemo i ne možemo pretpostaviti bile su i pred njim. Mogućnost koju je on imao pred sobom da dođe do konačnog rješenja svoje situacije su jednake našoj mogućnosti da ga nađemo. Možemo samo pretpostaviti da je negdje možda postojao neki put koji on nije otkrio a koji bi ga odveo do istine.
Prihvatimo li, naime, da su jedino invarijante u prevođenju moguća značenja, prihvatili smo da Proces sam sebe shvaća kao tekst sukladan tekstu priče o seljaku pred vratima zakona, kao tekst koji se ne može promjeniti u svojoj mnogoznačnosti, pa su tumačenja tek izraz očajanja zbog te činjenice. Očajanje, međutim, tada valja shvatiti jedino kao činjenicu s kojom se susreće onaj tko želi doći do konačnih odgovora. Josef K. se ne zavarava i ne očajava tako dugo dok čini ono što se može činiti i postavlja ona pitanja koja se mogu i moraju postaviti. Očajanje ne obuzima Josefa K. dok pita i istražuje, ono ga obuzima tek kad „odustane“, pa je zato i njegova smrt u romanu opet mnogoznačna: presuda je možda nastupila samo zbog toga što ju je on prihvatio kada je prestao tragati za onim što je bilo dostupno, a to su uvijek nova i nova pitanja.[18]
Prave zagonetke su one koje imaju višeznačno rješenje. Pripovijesti koje su nastale iz zagonetke, te se razvile do krimi romana i druge za razliku od zagonetke kao jednostavnog oblika u sebi obično imaju rješenje. U ovom djelu u kojem zagonetka kao jednostavni oblik postoji u osnovi izostaje rješenje. Tako ono što je bilo zagonetka djela ostaje zagonetka i nama. Na taj način posmatrano Proces se poput izazova može posmatrati kao zagonetka. Naravno, kao prava zagonetka, zagonetka sa više rješenja.
„Gdje se međutim - pa makar samo kao preostali sastojak - još nađe savez sa svojom tajnom, ponovo susrećemo pravu zagonetku.”[19] U ovom djelu više nego savez sa tajnom pronalazimo savez kao tajnu i tajnu saveza; tajni sud i njegov tajni zakon, tajnu optužbu. Međutim više nego kao zagonetka koja navodi na potragu za rješenjima, ovo djelo nam govori o zagonetci, o tumačenju, o rješenjima koja katkad govore više o onom tko ih nudi, nego o onom svemu što ona skriva. Ovo djelo to govori unutar sebe u raspravi o tumačenju, kao i samo za sebe, mogućnostima koje ostavlja za vlastito tumačenje. Ako je u sudskom procesu rješenje zagonetke koju postavlja optuženik o svojoj krivnji: ”Kriv je”, ili ”nije kriv” u ovom djelu se to potpuno obrnulo u ovom djelu pitanje je tko i za šta optužuje. Mogućnosti su ostale bezbrojne. U tom smislu možda možemo razumjevati sljedeći citat o Kafki kao autoru, te tako i ovo djelo:
Njegovo stvaralaštvo, vjerovatno najuniverzalniji primjer ”estetike osporavanja” (Lotman/Flaker) u našem stoljeću, posve je dosljedan izraz umjetničke namjere koja otkriva samo jedan svoj cilj: preneraziti čitaoca, pokolebati njegovu prividnu sigurnost u mentalnom svladavanju iskustvene zbilje, pokazati mu da je svijet labirint kroz koji lutamo naivno uvjereni da poznajemo svoj put. Za razliku od autora poput Hermana Hessea, koji svojim čitaocima nude modele za svladavanje života, Kafka je među onim velikim piscima za koje vrijedi nezaboravan aforizam Karla Krausa koji kaže da su umjetnici stvaraoci koji rješenja pretvaraju u zagonetke.[20]
_________________________________________________________________
Literatura
1. Andre Jolles. Jednostavni oblici (Zagreb: Biblioteka, 1978)
2. Edin Pobrić. Vrijeme u romanu: od realizma do postmoderne (Sarajevo: BH Most, 2006)
3. Franz kafka. Proces (Sarajevo: Civitas, 2004)
4. Milivoj Solar. Teorija proze (Zagreb: SNL, 1989)
5. Viktor Žmegać. Povijesna poetika romana (Zagreb: Grafički Zavod Hrvatske, 1991)
[1] Viktor Žmegać. Povijesna poetika romana (Zagreb: Grafički zavod Hrvatske, 1991). str.: 352
[2] Andre Jolles. Jednostavni oblici (Zagreb: Biblioteka, 1978). str.: 94
[3] Andre Jolles. Jednostavni oblici (Zagreb: Biblioteka, 1978). str.: 96
[4] Andre Jolles. Jednostavni oblici (Zagreb: Biblioteka, 1978). str.: 98
[5] Andre Jolles. Jednostavni oblici (Zagreb: Biblioteka, 1978). str.: 103
[6] Andre Jolles. Jednostavni oblici (Zagreb: Biblioteka, 1978). str.: 102
[7] Andre Jolles. Jednostavni oblici (Zagreb: Biblioteka, 1978). str.: 95
[8] Edin Pobrić. Vrijeme u romanu: od realizma do postmoderne (Sarajevo: BH Most, 2006). str.: 90
[9] Milivoj Solar. Teorija proze (Zagreb: SNL, 1989). str.: 317
[10] Milivoj Solar. Teorija proze (Zagreb: SNL, 1989). str.: 317
[11] Viktor Žmegać. Povijesna poetika romana (Zagreb: Grafički Zavod Hrvatske, 1991). str.: 246-247
[12] Milivoj Solar. Teorija proze (Zagreb: SNL, 1989). str.: 312
[13] Edin Pobrić. Vrijeme u romanu: od realizma do postmoderne (Sarajevo: BH Most, 2006). str.: 96
[14] Milivoj Solar. Teorija proze (Zagreb: SNL, 1989). str.: 313
[15] Milivoj Solar. Teorija proze (Zagreb: SNL, 1989). str.: 318
[16] Edin Pobrić. Vrijeme u romanu: od realizma do postmoderne (Sarajevo: BH Most, 2006). str.: 89
[17] Viktor Žmegać. Povijesna poetika romana (Zagreb: Grafički Zavod Hrvatske, 1991). str.: 246
[18] Milivoj Solar. Teorija proze (Zagreb: SNL, 1989). str.: 322
[19] Andre Jolles. Jednostavni oblici (Zagreb: Biblioteka, 1978). str.: 106
[20] Viktor Žmegać. Povijesna poetika romana (Zagreb: Grafički Zavod Hrvatske, 1991). str.: 242-243
Zagonetka je pitanje koje traži odgovor. Prema Andre-u Jolles-u koji jednostavne oblike definira pomoću onoga što on naziva „duhovna zaokupljenost”, duhovna zaokupljenost zagonetke je znanje, želja i potreba za znanjem. U usporedbi s mitom kojem je duhovna zaokupljenost također znanje i znatiželja zagonetka se razlikuje po tome što u u njoj ne postoji odnos čovjeka prema svijetu. U zagonetci čovjek koji zna pita drugog čovjeka tako da ga sili na znanje. Osoba koja zna je mudrac; njoj je suprotstavljena druga koju on pitanjem navodi da svu svoju snagu i život stavi na to da također stekne znanje i pokaže se mudracem. Tako u zagonetci samo znanje postoji već u trenutku kad se pita, a ne zadobiva se, kao u mitu tek iz pitanja i odgovora. „U obliku mita sami smo pitači - u obliku zagonetke bivamo pitani, i to pitani tako da moramo odgovoriti. Stoga je mit u znaku slobode - zagonetka u znaku sputanosti; stoga je mit djelatnost, zagonetka patnja; stoga mit znači odah, zagonetka tjeskobu. Nije slučaj starovisokonjemačka riječ za zagonetku tunkal, mrkost.”[2] Andre Jolles tako zagonetke dijeli na dvije vrste sfinške i ilo zagonetke. Sfinške zagonetke su one u kojima pitanja postavlja neko okrutno biće pri tom odgovor znači život ispitaniku, a izostanak odgovora smrt. Ilo zagonetka bi bila ona, kod koje ako izostane rješenje, znače život i slobodu optuženiku koji ju je osmislo. Ove zagonetke se nazivaju i zagonetke o glavu, stoga što o njima ovise život i smrt. „Ne uzmoći riješiti zadnju zagonetku znači propasti, zadati zagonetku koju niko ne pogađa, znači život”[3] U zagonetci razlikujemo dvije instance onu koja pita i onu koja treba, odnosno mora odgovoriti na to pitanje. Zadavač posjeduje znanje, on zna, a pogađač treba da dokaže da mu je dorastao i da i on također zna. Tako „...suprotno od mita, zagonetka sadrži pitanje koje se postavlja da bi se istražilo, posjeduje li upitanik neko dostojanstvo, a bude li na pitanje odgovorio, ono priskrbljuje dokaz da je upitanik dostojan.”[4] Pored zagonetki koje su određene kao jednostavni oblici postoje i pojedine životne situacije i događanja koja svojim osobinama, duhovnom zaokupljenošću i oblikom odgovaraju zagonetci. Tako Andre Jolles navodi ispit i sudsku sjednicu. U tom slučaju optuženik je onaj koji postavlja zagonetku, onaj koji zna, a sudac onaj koji je mora riješiti, koji mora znati. Također postoje i slučajevi u kojima se zagonetka proširuje i postaje pričom, te u toj priči samoj sebi namiče komentar. Tako se zagonetka zločina proširuje do pripovijesti, detektivske priče i romana. U tim pripovijestima zločinac postavlja zagonetu, on goneta sebe i svoj zločin, a detektiv rješava zagonetku. Razlog zagonetanja i odgonetanja, u slučajevima kad nisu u pitanju sfinške i ilo zagonetke, je pitanje tajne saveza i pristupa tom savezu. Ispitanik žudi za pristupom, a zadavač, koji zastupa skupinu povezanu znanjem, se zagonetanjem brine da ispitanik svojim odgonetanjem, pokaže dostojanstvo i zrelost za pristup tom savezu. Rješenje je u tom slučaju parola, lozinka koja daje pristup nečem zatvorenom, tajnom. Na koji način se zagoneta je pitanje jezika. „Jezična gesta zagonetke potječe bez izuzetka iz zasebnih jezika.”[5]
Zasebni jezik je jezik saveza, zatvorena kruga, skupine koja je povezana znanjem. U tom slučaju ispitanik prije svega mora pokazati da razumije jezik skupine kojoj želi pristupiti. Međutim odgonetanje nije jednostavno razumijevanje jezika zagonetke, zbog njegove višeznačnosti, već prije svega naziranje onog smisla u toj višeznačnosti koji odgovara znanju i razumjevanju svijeta posvećene zajednice, onog smisla koji unutar te zajednice znači smisao svijeta. „Zasebni jezik kao i opći jezik konstituiraju svijet, pravi svijet dotične zajednice. Ali dok opći jezik postavlja stvari neposredno takvima kakve jesu, pa je zato apsolutan i u strogom smislu jednoznačan, zaseban jezik odražava smisao stvari, njihovu unutarnju isprepletenost i dublje značenje; zato biva tako višeznačnim kakvim je vazda svijet viđen iznutra.”[6] S obzirom na višeznačnost zagonetke tako postoje zagonetke koje imaju više rješenja čija različitost opet proizilazi iz pogleda na svijet skupina u kojoj se gonetaju. Andre Joles tako upozorava na zagonetke koje u muškom društvu imaju jedno ne-bezazleno rješenje, a u ženskom drugo bezazleno. Tako s obzirom na višeznačnost zagonetki on upozorava da prave zagonetke posjeduju višeznačno rješenje.
Proces
Već naslov djela Proces nas upućuje na zagonetku. Proces, odnosno sudska sjednica kako smo vidjeli svojim oblikom odgovara obliku zagonetke. U Procesu se međutim dešava nešto neobično. Prethodno je ustanovljeno kako na sudskoj sjednici optuženik postavlja zagonetku koju sudac mora odgonetnuti: „optuženik tu zadaje zagonetku, ne uspije li je sucu pogoditi, on - svakako hic et nunc - prestaje biti sucem.”[7] U Procesu nemamo jasno raspodijeljene ove uloge ispitivača i ispitanika. Sudac, odnosno sud, nije jednostavno onaj koji treba da odgonetne Josefa K. i riješi pitanje o njegovoj krivnji, već i on postavlja svoju zagonetku, zagonetku o optužbi. Josef K. Tako se umjesto rješenjem na zagonetku odgovara zagonetkom. U takvoj situaciji Josef K. ne poznaje rješenje onoga što bi trebalo da bude određeno njegovim znanjem. On ne može znati da li je kriv prije nego što odgonetne tajnu optužbe. S obzirom na to da se onaj koji ima znanje i koji je postavio krije i ostaje tajan, tako se i zagonetka komplicira. Josef K. ne samo da ne zna zašto je optužen, nego ne zna ni tko ga je optužio. Tako se rješenje zagonetke pred njim postavlja kao nemoguća misija, ali misija koju on mora obaviti ili propasti. Za njega praktično ne postoji ništa više i ništa neće moći postojati ukoliko ne riješi zagonetku. Pred njim je samo vrijeme za rješavanje zagonetke, ako je riješi on će biti slobodan, ukoliko je ne riješi propada. Posmatrano s tog aspekta vremenska koncepcija ovog romana mogla bi se posmatrati kao vrijeme rješenja zagonetke. Na samom početku romana Josefa K. bude i on ispada iz normalne vremenske rutine, satovi se zaustavljaju i vrijeme za njega prestaje da postoji. Vrijeme u svojoj osnovi postaje kružno, sve od tog početnog momenta do samog kraja radnja će se vrtiti oko njegovog pokušaja da odgonetne tu zagonetku koja se postavila pred njim.
Kafkini likovi gube svoj konvencionalni osjećaj za vrijeme. Ono poprima oblik neutralnog i krajnje subjektivnog, kružnog vremena. Glagolskim vremenima i prilozima Kafka podvlači osjećaj vremenske bezorijentacije: Idućeg tjedna K. je čekao od dana do dana da ga ponovo pozovu, nije mogao vjerovati da su doslovno shvatili njegove riječi da odbija preslušavanje... Šesto odnosno sedmo poglavlje počinju rečenicom: Jednom poslijepodne.... Jednog zimskog poslijepodneva...[8]
Vrijeme za druge teče i dalje,a on je ispao iz kolotečine i svaki njegov pokušaj da uprati njegov tok ostaje bezuspješan. Sižejno prikazivanje događaja odvija se u periodu od njegovog 30. do 31. rođendana i taj period je obilježen njegovom uzaludnom potragom za rješenjem. „Premda je roman Proces zagonetan, on se ne odvija kao niz zagonetki nego se, upravo suprotno, odvija kao niz uzastopnih pokušaja da se jedna jedina zagonetka riješi. Na tematskom planu to je sasvim jasno određeno: zagonetno je zašto je Josef K. uhapšen i tko ga je uhapsio, a fabula je samo eksplikacija uzaludnog traženja odgovara na ta dva pitanja.”[9] Tako je njegovo vrijeme obilježeno kretanjem u krugu pokušaja i neuspjeha u rješavanju zagonetke. „U Procesu se tako malo što doista novo zbiva. Epizode u velikoj mjeri ponavljaju jednu osnovnu „priču”: Josef K. pokušava nešto saznati o svojem procesu, susreće se sa nekim osobama, razgovara s njima i na kraju ne saznaje ništa. Niz poglavlja je tako nalik uzastopnim komentarima jedne te iste situacije: ponavlja se neka elementarna struktura priče o pokušaju, tračku nade i slomu očekivanja.”[10] Pripovjedač u ovom djelu pripovijeda s aspekta glavnog junaka Josefa K. on nije sveznajući, njegovo znanje ne prevazilazi znanje Josefa K. Josef K. ne zna, pripovjedač ne zna, mi ne znamo tko i zašto njega optužuje ni da li je on kriv i nikada nećemo ni saznati. Čak i oni koji djeluju u svrhu glavnog Josefovog antagoniste ne znaju tko je to. Nitko ne zna.
U djelima poput Procesa i Dvorca problematičnost je likova dovedena u stanovitu pogledu do krajnjih granica: upitnost svih aktanata iskazana je na različite načine, ali ona je uvijek ekstremna u tom smislu što je nekadašnjem „junaku„ oduzeta čak i mogućnost da se odista sučeljava s određenom antagonističkom pozicijom ... imanentna poetika Kafkinih romana mogla bi se pak nazvati poetikom stvaranja fikcija koje sugeriraju svijet neprozirnosti, svijet u kojemu upravo glavni aktanti (glavni po konvencionalnoj kategorizaciji) na paradoksan način ne agiraju, nego su ili pasivni, odnosno nemoćni, ili su neprisutni, neuhvatljivi( kao uprava dvorca u istoimenom romanu ili sud u procesu) pa su obilježeni tako reći egzistencijalnom negativnošću.[11]
Nevinost ili krivnja Josefa K. može se pokazati samo u odnosu na optužbu, a optužba je zagonetka i antagonista je tajna, zagonetka. Znanje o zakonu, koje je potrebno za bilo kakvu pretpostavku o mogućoj krivnji, izostaje. Josef K. se ne može sjetiti. On zapravo ne zna ni čega bi se zapravo mogao i trebao sjetiti. On ne poznaje zakon i silu koja njime upravlja. Možda on jeste, za nešto, po tom nekom tajnom i nikom poznatom zakonu kriv. On to nikako ne može znati, jer ne poznaje ni zakon ni tko stoji iza njega. Tako rješenje njegove zagonetke, pitanje njegove krivnje, se pretvara u zagonetku koju on ne može odgonetnuti. On, koji bi trebao biti taj koji zna da li je kriv ili nije, ne zna. Rješenje zagonetke koja je postavljena pred njega podrazumjeva znanje, koje je opet moguće zadobiti samo rješenjem zagonetke. To je jedan zatvoren krug koji nema početka ni kraja. On je pogriješio, možda, samo svojim neprihvaćanjem, svojim suprotstavljanjem tom zakonu i toj sili, te tako zapao u rješavanje te, nerješive, kružne zagonetke, koja štiti i krije tu silu i taj zakon, te koja samom svojom tajnošću, održava svoju moć. Svojim suprotstavljanjem on se u startu pokazao kao nepoželjan, nedostojan i možda opasan za pristup znanju. Možda bi on dobio neki uvid ili bi, u svakom slučaju, bolje prošao da je u startu pokazao pokoravanje ili barem poštovanje. Možda je, s aspekta zagonetke, to zapravo i bio ispit, kojim se pokazalo da je nedostojan za pristup, a on to nije prepoznao. On nije dao pravi odgovor i nikad neće dobit pristup znanju. U tom slućaju, on je već tad bio osuđen na propast, a ova kružna zagonetka je samo odbijenica i uputnica za njegovu smrt. Možda je to zakon, čija je zagonetka tajnovito hapšenje, kojim se svi testiraju, pri čemu se krivica i propast ili pristup određuju njihovim stavom. Krivi su svi oni, koji ne pokažu neupitnu pokornost njegovom načinu djelovanja. Uzaludno traženje odgovora i znanja, na koje se zauvjek izgubilo pravo, još samo ostaje pitanje vremena i koprcanje pred smrt. No, sve mogućnosti prilikom interpretacije ostaju samo mogućnosti i ništa se ne može sa sigurnošću tvrditi. A ono o čemu nam ovo djelo sigurno govori su upravo mogućnosti tumačenja i interpretacije. Tumačenje se ne iscrpljuje u jednoj interpretaciji, ona je samo jedna od mogućih. O tom pitanju višeznačnosti nekog djela i mogućnostima njegove interpretacije se govori u raspravi Jozefa K. sa svećenikom. Svećenik pritom tumači Josefu K. priču o seljaku i zakonu na različite načine. Upozoravajući pritom na višeznačnost teksta i mnogostruku mogućnost interpretacije.
Kada Josef K. nije zadovoljan jer želi konačno objašnjenje, svećenik kaže: „Ja ti iznosim samo mišljenja koja o toma postoje. Ne treba da se na njih suviše osvrćeš. Taj spis se ne može izmijeniti, i mišljenja o kojima ti govorimo često su samo izraz očajanja zbog te nemogućnosti“ Na ponovno traženje Josefa K. da se barem što se u tekstu priče može smatrati istinitim svećenik odgovara:“Ne mora se sve smatrati istinitim već samo nužnim“ nakon čega Josef K. uzvraća komentarom:“Žalosno mišljenje...Laž bi tad bila kamen-temeljac svijeta.[12]
Kao što smo vidjeli i u slučaju zagonetke se govorilo o njenoj višeznačnosti i više mogućih rješenja, pri čemu je pravo rješenje bilo određeno znanjem, te pogledom na svijet i shvatanjem njegovog smisla unutar zatvorenog kruga neke zajednice. Pritom je prava zagonetka određena kao ona koja ima višeznačno rješenje. O tome se govori i u ovoj raspravi. Kad svećenik upozorava da su mišljenja više samo odraz očajanja zbog nemogućnosti da se tekst izmijeni. Tekst nam kao i zagonetka nešto otkriva, a nešto skriva. Iza toga što se skriva kriju se različite mogućnosti interpretacije. To je ono što je skriveno, što nije upisano u tekst, što ostavlja mogućnost za slutnju i pretpostavke, a pretpostavke manje ili više brojne ostaju ipak samo moguća rješenja nikad jedina i sigurna, ponekad čak ni logičnija. Veliki broj mogućnosti za pretpostavke o ovom tekstu, apsurd na koji on upozorava, proizilazi iz onoga o čemu govori Viktor Žmegač u skladu s Bahtinovom teorijom o aktantima. Glavni aktant je skriven, nepoznat, tokom cijelog djela. To je ono što ovo djelo čini neprozirnim, a o onom što ne vidimo možemo samo pretpostavljat. Bilo bi posve drugačije da je ispripovijedana sudbina Josefa K od strane sveznajućeg pripovjedača, pa da smo mi kao čitaoci upoznati s tajnama i ustrojstvom tog svijeta u kojem se on gubi, ali mi kao i on ostajemo uskraćeni.
Najnevjerovatniji događaji se opisuju trezveno, hladno i suzdržano bez emocija, bez epiteta. To Kafkino bezlično pripovjedanje niti objašnjava niti ironizira postupke likova-ono ih samo referira. Kafka izbjegava svaku upućenost prema čitaocu (o višeslojnoj analizi nema niti govora) i svako olakšavanje dekodiranja njegovih tekstova. Čitajući Proces imamo osjećaj da rezultat naracije je nešto što bi se sasvim sigurno i drugačije moglo saopšititi. Kafka je stvorio tekstove koji na jedan lucidan način očituju višeznačnost djela.[13]
Taj svijet nad kojim vlada nepoznata sila i nepoznat zakon ostaju nam kao zagonetka iza koje se krije možda i bezbroj mogućih rješenja. Dovoljno je samo da naslutimo, pretpostavimo osobu, organizaciju, mašinu, inteligentno biće, lika i postavimo ga na mjesto Jozefovog glavnog antagoniste, te u skladu s njim smislimo razloge djelovanja i eto nove, moguće interpretacije. Moglo bi to biti bilo što, i to je ono zbog čega ovo djelo djeluje poput apsurda. U njemu se ništa ne nazire, a sve je moguće. „U samom tekstu priče o seljaku i zakonu, međutim, kao i u samom tekstu romana Proces, zapravo nema ništa nejasno niti nerazumljivo: to su priče u kojima se jasno opisuje što se i kako „jednom” , „negdje” zbilo.”[14] Problem je što pripovjedač ne zna više nego što zna Jozef, a to što se izdogađalo Jozefu podrazumijeva tajnu koju on nije riješio riješio. U romanu mi čitamo o njegovom pokušaju da riješi tu zagonetku koju on ne uspijeva riješiti. Ništa nije nejasno, osim što i mi poput glavnog junaka ostajemo uskraćeni za spoznaju.
No kako se spoznaja odnosi na razumjevanje nečega što je rečeno, u središte zanimanja u Procesu dolazi pitanje komunikacije. Josef K. se neprestano susreće s pojavama koje shvaća kao znakove, a nikako ne uspijeva odgonetnuti što znače ti znakovi. Njegov proces tako i započinje time što on uviđa da više ne može živjeti ne osvrčući se na sva ta značenja, što shvaća da više ne može biti „beznačajan“ jer više ništa ne može prihvatiti kao da nema značenja. Sudski proces tako mora biti praćen procesom odgonetanja, procesom koji je izravno potaknut raspadom takvih konvencijom utvrđenih veza između označitelja i označenoga kakve se uopće ne mogu uvidjeti ako su konvencije toliko čvrste da apsolutno prikrivaju sva moguća značenja.[15]
Kao što Jozef K. nije uspio doći do konačnog odgovora tako i nama to ostaje kao nemogućnost. On to nije uspio razriješiti ne zbog nečeg što je imao priliku čuti ili vidjeti, zbog nečeg što je on propustio, a mi kao čitaoci možda lucidniji od njega možemo pronaći unutar teksta, dekodirati i otkriti konačno rješenje. Mogućnosti rješenja za njega su bile mnogobrojne kao što su i nama takve ostale. On nije uspio jednostavno zbog toga što nije imao priliku. Položaj u kojem se on našao je poput položaja u kojem se mi nalazimo kao čitaoci. Znakovi na koje on nailazi su mnogoznačni i mogućnosti tumačenja su mnogobrojne. Tajna pred njim je neprozirna. On je pokušao doći do spoznaje. Pokušao je to na sve moguće načine koji su se pružili pred njim, ali to je za njega bilo nemoguće. „U skladu sa poetikom modernizma, Kafka ukida radnju, a ulogu svog glavnog junaka svodi na minimum. On kako je to rekao Ivan Focht, glavnog junaka nije izbjegavao, već, postavivši ga, uništio: oduzeo mu njegovu ličnost, pretvorio u stvar.”[16] Pozicija njegovog lika je takva da je on osim uzaludnih pokušaja, pri kojim se vrti u krug, nije u mogućnosti da djeluje. Pred njim je zid tajne, koji ostaje neprobojan do kraja, do njegove smrti. „U djelima poput Procesa i Dvorca problematičnost je likova dovedena u stanovitu pogledu do krajnjih granica: upitnost svih aktanata iskazana je na različite načine, ali ona je uvijek ekstremna u tom smislu što je nekadašnjem ”junaku” oduzeta čak i mogućnost da se odista sučeljava s određenom antagonističkom pozicijom, na primjer s konvencijama svoje sredine.”[17] U ovom slučaju ta antagonistička pozicija je taj tajni sud, koji je tajan za Jozefa K. kao i za sve one koje on ima prilike susresti u romanu. Koliko vremena za rješavanje ima osoba kod sfinških zagonetki prije nego što bude osuđena na smrt? Koliko vremena su imali ljudi, o kojim govori Jolles, da riješe zagonetku, nekad na Havajima, prije nego su njihova tijela bila bacana u jamu za kuhanje, a njihove kosti čuvane kao trofeji, ukoliko ne bi uspjeli? Ukoliko je svrha i zadaća zagonetke sa strane zadavača: ispitati da li je ispitanik dozrio za primanje posvete i omogućiti mu pristup zatvorenom, a sa strane pitanika pokazati svoje dostojanstvo, biti prepušten posveti, koliko je vremena imao Jozef K. prije svoje propasti da riješi zagonetku koja se ispriječila pred njim? Da li bi ga to rješenje spasilo? Možda ne ali bi sigurno dobio priliku da stvarno djeluje, da se suprotstavi i tek možda pobijedi. Da li je on mogao uraditi nešto nakon čega bi se, kao čudom, razriješio položaj u kakvom se našao, nešto zbog čega bi mu se taj tajni protivnik koji ga optužuje barem obznanio, ako ne i rekao za što ga optužuje? Brojne mogućnosti koje mi možemo i ne možemo pretpostaviti bile su i pred njim. Mogućnost koju je on imao pred sobom da dođe do konačnog rješenja svoje situacije su jednake našoj mogućnosti da ga nađemo. Možemo samo pretpostaviti da je negdje možda postojao neki put koji on nije otkrio a koji bi ga odveo do istine.
Prihvatimo li, naime, da su jedino invarijante u prevođenju moguća značenja, prihvatili smo da Proces sam sebe shvaća kao tekst sukladan tekstu priče o seljaku pred vratima zakona, kao tekst koji se ne može promjeniti u svojoj mnogoznačnosti, pa su tumačenja tek izraz očajanja zbog te činjenice. Očajanje, međutim, tada valja shvatiti jedino kao činjenicu s kojom se susreće onaj tko želi doći do konačnih odgovora. Josef K. se ne zavarava i ne očajava tako dugo dok čini ono što se može činiti i postavlja ona pitanja koja se mogu i moraju postaviti. Očajanje ne obuzima Josefa K. dok pita i istražuje, ono ga obuzima tek kad „odustane“, pa je zato i njegova smrt u romanu opet mnogoznačna: presuda je možda nastupila samo zbog toga što ju je on prihvatio kada je prestao tragati za onim što je bilo dostupno, a to su uvijek nova i nova pitanja.[18]
Prave zagonetke su one koje imaju višeznačno rješenje. Pripovijesti koje su nastale iz zagonetke, te se razvile do krimi romana i druge za razliku od zagonetke kao jednostavnog oblika u sebi obično imaju rješenje. U ovom djelu u kojem zagonetka kao jednostavni oblik postoji u osnovi izostaje rješenje. Tako ono što je bilo zagonetka djela ostaje zagonetka i nama. Na taj način posmatrano Proces se poput izazova može posmatrati kao zagonetka. Naravno, kao prava zagonetka, zagonetka sa više rješenja.
„Gdje se međutim - pa makar samo kao preostali sastojak - još nađe savez sa svojom tajnom, ponovo susrećemo pravu zagonetku.”[19] U ovom djelu više nego savez sa tajnom pronalazimo savez kao tajnu i tajnu saveza; tajni sud i njegov tajni zakon, tajnu optužbu. Međutim više nego kao zagonetka koja navodi na potragu za rješenjima, ovo djelo nam govori o zagonetci, o tumačenju, o rješenjima koja katkad govore više o onom tko ih nudi, nego o onom svemu što ona skriva. Ovo djelo to govori unutar sebe u raspravi o tumačenju, kao i samo za sebe, mogućnostima koje ostavlja za vlastito tumačenje. Ako je u sudskom procesu rješenje zagonetke koju postavlja optuženik o svojoj krivnji: ”Kriv je”, ili ”nije kriv” u ovom djelu se to potpuno obrnulo u ovom djelu pitanje je tko i za šta optužuje. Mogućnosti su ostale bezbrojne. U tom smislu možda možemo razumjevati sljedeći citat o Kafki kao autoru, te tako i ovo djelo:
Njegovo stvaralaštvo, vjerovatno najuniverzalniji primjer ”estetike osporavanja” (Lotman/Flaker) u našem stoljeću, posve je dosljedan izraz umjetničke namjere koja otkriva samo jedan svoj cilj: preneraziti čitaoca, pokolebati njegovu prividnu sigurnost u mentalnom svladavanju iskustvene zbilje, pokazati mu da je svijet labirint kroz koji lutamo naivno uvjereni da poznajemo svoj put. Za razliku od autora poput Hermana Hessea, koji svojim čitaocima nude modele za svladavanje života, Kafka je među onim velikim piscima za koje vrijedi nezaboravan aforizam Karla Krausa koji kaže da su umjetnici stvaraoci koji rješenja pretvaraju u zagonetke.[20]
_________________________________________________________________
Literatura
1. Andre Jolles. Jednostavni oblici (Zagreb: Biblioteka, 1978)
2. Edin Pobrić. Vrijeme u romanu: od realizma do postmoderne (Sarajevo: BH Most, 2006)
3. Franz kafka. Proces (Sarajevo: Civitas, 2004)
4. Milivoj Solar. Teorija proze (Zagreb: SNL, 1989)
5. Viktor Žmegać. Povijesna poetika romana (Zagreb: Grafički Zavod Hrvatske, 1991)
[1] Viktor Žmegać. Povijesna poetika romana (Zagreb: Grafički zavod Hrvatske, 1991). str.: 352
[2] Andre Jolles. Jednostavni oblici (Zagreb: Biblioteka, 1978). str.: 94
[3] Andre Jolles. Jednostavni oblici (Zagreb: Biblioteka, 1978). str.: 96
[4] Andre Jolles. Jednostavni oblici (Zagreb: Biblioteka, 1978). str.: 98
[5] Andre Jolles. Jednostavni oblici (Zagreb: Biblioteka, 1978). str.: 103
[6] Andre Jolles. Jednostavni oblici (Zagreb: Biblioteka, 1978). str.: 102
[7] Andre Jolles. Jednostavni oblici (Zagreb: Biblioteka, 1978). str.: 95
[8] Edin Pobrić. Vrijeme u romanu: od realizma do postmoderne (Sarajevo: BH Most, 2006). str.: 90
[9] Milivoj Solar. Teorija proze (Zagreb: SNL, 1989). str.: 317
[10] Milivoj Solar. Teorija proze (Zagreb: SNL, 1989). str.: 317
[11] Viktor Žmegać. Povijesna poetika romana (Zagreb: Grafički Zavod Hrvatske, 1991). str.: 246-247
[12] Milivoj Solar. Teorija proze (Zagreb: SNL, 1989). str.: 312
[13] Edin Pobrić. Vrijeme u romanu: od realizma do postmoderne (Sarajevo: BH Most, 2006). str.: 96
[14] Milivoj Solar. Teorija proze (Zagreb: SNL, 1989). str.: 313
[15] Milivoj Solar. Teorija proze (Zagreb: SNL, 1989). str.: 318
[16] Edin Pobrić. Vrijeme u romanu: od realizma do postmoderne (Sarajevo: BH Most, 2006). str.: 89
[17] Viktor Žmegać. Povijesna poetika romana (Zagreb: Grafički Zavod Hrvatske, 1991). str.: 246
[18] Milivoj Solar. Teorija proze (Zagreb: SNL, 1989). str.: 322
[19] Andre Jolles. Jednostavni oblici (Zagreb: Biblioteka, 1978). str.: 106
[20] Viktor Žmegać. Povijesna poetika romana (Zagreb: Grafički Zavod Hrvatske, 1991). str.: 242-243
RSS Feed