Postavio Goran Vrhunc

Pobunjenici ne predstavljaju nikoga. Samo sebe same. Samo svoje živote, samo svoja gola tijela. Pretenzija da budu više vodi ih u hipokriziju, jer čovjek i nema ništa osim svog tijela i svog života. 

Kada su bili djeca, mnogi pobunjenici su slušali svoje roditelje kako se žale na šefove, posao i dnevnu rutinu života posvećenih Mašini. Kada su odrasli, isti pobunjenici su nastavili maštati o tome da će svijet koji su oni osobno zamislili biti "pravedniji i bolji", da je dovoljno da se naša pokornost Mašini, naše dnevne obaveze prema njoj drugačije raspodijele. Koga predstavljaju pobunjenici? Kome treba priča po kojoj će sve biti dobro ako neko drugi bude čistio kanalizaciju. Dok postoji kanalizacija, biće i čistača kanalizacije. Dok postoji masovna proizvodnja postojaće i robovi na pokretnim trakama.  

Mali čovjek, u čije ime pobunjenici govore ne voli pobunjenika. Mali čovjek Latinske Amerike voli "slobodne ekonomske zone", mjesta uz ganicu između SAD i Meksika u kojima "ekonomija cvjeta" a pojmovi kao što su "godišnji odmor", "bolovanje" ili "zdravstveno osiguranje" ostaju trajno nepoznati. Tko je doveo malog čovjeka u slumove velikih gradova? Nitko, došao je sam. Mali čovjek je mogao biti nezavisan i odvojen od blagodati civilizacije, ali nije želio. I on je gledao TV, i on zna da oni koji "uspiju" voze skupe aute i imaju bazene.Što reći o malom čovjeku Kine koji živi u kapitalizmu pod upravom komunističke partije, o stotinama milijuna koji maštaju o Sreći posjedovanja stvari. Zar da im zamjerimo? Gladan ne vjeruje sitom, i obrnuto. 

Pobunjenici maštaju o svijesti i oslobođenju. Mali čovjek, radnik sofisticiranih tvornica mašta o penziji, o mogućnosti da kupi prikolicu ili karavan kojim će kada ostari moći bezbrižno putovati. Ćelavi, istetovirani, izbušeni, kriminalcima slični radnici jedne svjetski poznate tvornice kamiona kojima je kosa otpala zbog rada sa agresivnim lakovima i bojama su na svoje stanje sasvim ponosni. "Mi smo klub žilavih", kaže jedan od njih. Omiljena filozofska tema radničkih kantina (koje većina naših pobunjenika zapravo i ne poznaje već su o tome samo čitali u teoriji) jest: što bi radio(la) kada bi dobio(la) pedeset tisuća eura. Odgovori su maštoviti i neoriginalni. 

Mali čovjek zaista uživa u svom položaju. Svejedno da li se društveno ekonomski sistem u kome živi naziva socijalizam, kapitalizam, feudalizam ili robovlasnički sistem, mali čovjek uživa i zadovoljan je. Da nije zadovoljan, pobunjenici ne bi bili u manjini, nešto bi se promijenilo. Mali čovjek radi na pokretnim trakama, dopušta da mu ekonomija uništi tijelo, dopušta da mu ekonomski zakoni unište porodicu, prijateljstva ili seksualni život. Mali čovjek vrijedno radi na poljima robovlasnika, mali čovjek pritišće i na kotaču muči druge male ljude koji su se pobunili. Mali čovjek šuti dok mu u ranu zoru Staljinovi policajci odvode susjede. Mali čovek upravlja plinskim komorama. Mali čovjek projektira plinske komore, a kada se vrati s posla njegova supruga je presretna, jer zaboga, on je postao Glavni inženjer (za projektiranje plinskih komora). Mali čovjek sretno otima stanove, zemlju, život pripadnicima druge nacije sa kojima su do skora živjeli zajedno. 

Mali čovjek je sretan. Malom čovjeku pobuna nije potrebna. Mali čovjek hoće preživjeti. U nekim južnoameričkim plemenima status muškarca odgovarao je broju jaguarovih zuba na ogrlici. Postojali su i određeni tabui, i ako bi ga netko vidio da pomaže svojoj ženi u pripremi ručka, naš mali čovjek plemena gubio bi status Velikog lovca. Danas ne treba loviti jaguara. Moguće je posjedovati automobile marke "Jaguar". Želja malog čoveka za statusom je demokratizirana. Međutim u doba našeg lovca, čovjek je mogao da ode negdje drugdje, da negdje u šumi nađe kutak za sebe i svoje istomišljenike. MOGAO SE POBUNITI. Sada šume više nema, sva sredstva za proizvodnju su u rukama svjetske Mašine. 

Zato Pobunjenik koji se bori "u ime malog čovjeka" nema nikakvih izgleda. Mali čovjek je prozreo takve pobunjenike. Mali čovjek mrzi maštare koji bi mu oduzeli sigurnost i miran život do penzije. Zna mali čovjek o čemu se zapravo radi: Lenjin je preuzeo mašinu od Cara. U Barceloni 1936. su se anarhističke tvornice natjecale u proizvodnji nastavivši konkurirati jedne drugima. Anarhistički kapital/ državni kapital / privatni kapital. Svejedno je, netko uvijek čisti govna. Vješanje, strijeljanje, električna stolica. Izaberite sami. 

Malom čovjeku koji se boji, koji umire bijesan i bolestan od rutine, koji bunca u krevetu od frustracije, koji muči i biva mučen od strane drugih malih ljudi treba objašnjenje za njegovo stanje. Američke domaćice na prozaku, frustrirane djevojčice na dijetama, mučenici plastičnih operacija u ime Estetike. Oni čekaju odgovor u Mašini koju sami grade. Izlazna strategija jednostavno ne postoji. Ljubavi nema, ako hoćete samo uzmete i otmete. Rješenja nema u logici tržišta, u jeziku kojim se obraćamo i koji je u nama porodila kartezijanska nauka i tisuće godina ovakve civilizacije. 

Pa mi smo slijepi robovi ukinutih svakodnevnica. 
[Tekst preuzet sa stranice www.kulturnifront.hr 
 


Comments




Leave a Reply