„Kad padne mrak“, Harukija Murakamija knjiga je koja čitatelja vodi u svijet noćnih susreta, susreta s gradom, neznancima, ali prvenstveno susreta sa sobom kao i bijega od istog. Mari i Eri , glavne junakinje romana, dvije su sestre u čije smo svjetove pozvani na specifičan voajersko istraživački način, poglavito u slučaju ljepotice Eri koja 7 sati romana provodi spavajući, gledana s točke promatrača koja dobiva oblik subjekta i naš voajerizam čini sablasno stvarnim. Dojam kojeg sam stekla najbliži je uživljenosti u japanski horor film, s psihoanalitičkim touchem. Mari promatramo kao jednu od nas, ona je stvarnija, budnija, ona je bijeg, traženje izlaza, lutanje, protagonistica naših besanih noći u kojima razmatramo sebe. Murakami je u ovom romanu dosegao vrhunac psihološke razrade likova. U samo sedam sati možemo odustati od života. Možda i ranije? Eri je jedne večeri rekla roditeljima da ide malo prileći i nije se probudila naredna dva mjeseca, saznajemo od njezine sestre. Mari je pobjegla od sestrinog sna, otvorila knjigu usred nekog restorana u prilično nesigurnoj četvrti i zadubila se u nju ne primjećujući ili samo ne doživljavajući okolinu. Bijeg od bijega je bijeg i od sebe? Sestre se ne poznaju dobro, one su živjele paralelne živote i izgubile se svaka u svom pravcu, a tek kad jedna odustane od budnosti, druga budnošću bježi od njihovog zapuštenog odnosa i sestrine boli, a kasnije uspavljivanje , zalog svoje predaje, kad Mari liježe kraj Eri ujutro, možda nikad neće biti dovoljno. Postoje možda trenuci u kojima zauvijek odemo. Kako od sebe, tako i od drugih. Postoji i sjećanje, kao slamka spasa, razlog da zanemarimo godine razdvojenosti i besmisla i uzvratimo davno zaboravljen trenutak spojenosti. Eri je jednom zagrlila Mari u zaglavljenom liftu: " bio je to, kako da kažem?... jedini trenutak u životu kad sam se potpuno uspjela približiti Eri...jedini trenutak kad su nam se srca spojila u jedno; kad nas ništa više nije razdvajalo. Zajedništvo koje sam osjetila u mraku lifta, ta snažna veza između naših srca, nikad se više nije ponovilo. Ne znam što se dogodilo, ali nikad se više nismo uspjele vratiti tamo odakle smo krenule. " Vrati li Mari taj izgubljeni pravac možda sestra stekne volju za životom? Može li uistinu vratiti taj pravac i kojim su to pravcem krenule. Gdje? Taj pravac je ljubav. Ona može na tren smaknuti vremenske okvire i stisnuti biće u kontinuum u kojem ne postoje objektivni razlozi ( a možda nikad i nisu) za strah i udaljenost. Taj kontinuum nam se nikad ne čini stvarnim. Čudo ljubavi obično je tek anegdota koju prepričavamo sa sjetom, ali možda dovoljna da nekom uzvratimo esencijom tog istog čuda i pokrenemo ga ma u kojem pravcu otišao. Mari je bježala od sestrine predaje, protivila se istom tvrdoglavom budnošću kojom je ova spavala i postala konačno predmet i same točke promatrača , koja je stvarnija od te ljepotice i njezinog lutkastog života u kojem su je dijelili mnogi zidovi , nepropusni za druge ljude, nepropusni za nju samu. Eri je spavala tako dugo da se slika njezine sobe počela projicirat na ugašenom televizoru, a nešto kasnije na tom se televizoru nalazila neka druga prostorija, puna vlage, starih zidova sa stolicom u sredini gdje je sjedio čovjek i promatrao Eri kako spava. Uskoro je nestala iz sobe, našla se u prostoriji u televizoru skupa s krevetom, a čovjek je nestao. Eri se probudila. Eri je spavala tako čvrsto da je uspjela jedan zid učiniti propusnim, zid beznađa, zid iza kojeg postoji jednako beznadna prostorija u kojoj nema ni prozora ni vrata ni znakova života osim vlage na zidovima i jedne olovke. Ista takva olovka nalazi se u uredu jednog lika iz romana koji je prebio i opljačkao prostitutku, obiteljskog čovjeka, biznismena, zarobljenog u jednako beživotnoj prostoriji. Svom životu. Eri je lako mogla biti i predmet tog čovjeka. I njegove situacije. Vrativši se u svoj krevet, ne znamo da li je dala sebi šansu, ili je to stravično iskustvo probuđenosti u beznadnoj prostoriji samo dio sna i njezinog života. Koliko se puta samo našla u takvoj "prostoriji"? Da li je njezin život ta prostorija? Ne znamo. Nikad nećemo saznati. Znamo da je Mari odrekla se bijega pred jutro i legla uz sestru, uzvraćajući joj tako taj davni trenutak povezanosti. Nije nužno da je Eri osjeti. Možda nikad neće. To je posve irelevantno. Neki se nikad ne probude. Kad padne mrak to ne dolazi do izražaja.
 


Comments

09/25/2012 07:33

Thank you for info

Reply



Leave a Reply